S
lavista iz Australije Vil Firt u svijet književnosti sa ovih prostora ušao je kao prevodilac. U rodnoj zemlji završio je njemački i ruski jezik i književnost, uz hrvatski kao sporedni predmet. Uz ruski jezik na fakultetu je pohađao i kurs staroslovenskog i istovremeno počeo da uči makedonski. I, naravno, shvatio je vrlo brzo, priznaje u šali, da su srpski i hrvatski jezik i više nego bliski jezici, i da mu znanje jednog omogućava da prevodi sa oba ova, odnosno, kaže on, „našeg jezika”. Zbog svog prevoda Miroslava Krleže svojevremeno je izazvao gnjev ustaški nastrojenih Hrvata koji žive u Australiji.
Vil Firt se u međuvremenu skrasio u Njemačkoj, gdje radi i živi već godinama. I kako živi u Evropi redovno posjećuje sajmove knjiga, prije svega onaj čuveni u Lajpcigu. Tamo je upoznao izdavača, svoju koleginicu, koja se godinama bori da prevede „Roman o Londonu” Miloša Crnjanskog na njemački jezik.
To mu je dalo ideju da i on krene u isti poduhvat i prevede čuveno djelo Miloša Crnjanskog na engleski.
– Dvije godine sam tražio izdavača u Velikoj Britaniji sa prevodom zaglavlja „Romana o Londonu” i nisam bio uspješan. Obraćao sam se velikim izdavačkim imenima, pa srednjim i ništa. Ni „Istrosbuks”, specijalizirani britanski izdavač za lijepu književnost iz Istočne Evrope, sa kojim sarađujem već deset godina, nije pokazao interesovanje, jer se radi o obimnom djelu. Potraga se preselila na Australiju, Kanadu i SAD, ali bez uspjeha, sve dok mi Mladen Vesković, saradnik Ministarstva kulture Srbije, nije predložio izdavača u dalekom Nju Orlinsu, koji je objavio ranije prevod na engleski izbora iz srpske ženske poezije – priča Vil Firt tokom posjete našoj redakciji.
Kako sada stvari stoje, dodaje Firt, njegov prevod „Romana o Londonu” pojaviće se u knjižarama 2020. godine.
– Tako ćemo napokon imati dvotomni prevod na engleski, kako ga zovem, čika Miloša. I to me veoma veseli. Ima još nekih problema, kao potpis Fondacije „Miloš Crnjanski”, ali stvar se kreće naprijed... - pojašnjava nam prevodilac.
• Dok radite na prevodu ovog značajnog djela šta Vas najviše asocira na Crnjanskog?
– Ritam, zarezi. Ta „zarezologija”. Već se dopisujem sa jednom profesorkom sa Beogradskog univerziteta o tome, jer ona brani svaku zapetu. Kaže, svaki zarez ima svoju funkciju. To možda jeste tako sa stanovišta originalnog djela, ali, kad sam pogledao svoj prvi prevod zaglavlja romana koji sam napravio ne razmišljajući mnogo o toj problematici, ustanovio sam da sam izbacio od četvrtine do trećine zareza. Ipak, ostalo je više zareza nego što bi ih koristio neki obrazovani Britanac ili Amerikanac. To je otvoreno pitanje, to je izazov sa kojim ću morati da se izborim, mada mislim da neće biti jedini. Radiću na ovom tekstu punih 18 mjeseci. Jedan od naših ciljeva je da promovišemo prevod „Romana o Londonu” na Londonskom sajmu knjiga 2020.
• Kao prevodilac koji se prihvatio prevoda ovog romana Crnjanskog šta mislite o srpskoj književniosti, jer, bez sumnje, morate je poznavati kada ste se upustili u tako značajan i veliki poduhvat? Kako jedan prevodilac iz daleke Australije vidi podjele unutar ove književnosti, posebno u Crnoj Gori?
– To meni jeste čudno. Nemam ni kapi slovenske krvi, pa sam neutralan u pogledu ovih konflikata, ali mislim da su strašno zanimljivi. Ostavljaju strašne tragove na živote svih vas. Pratim ih kroz svoja poznanstva, medije... sa srpskom književnošću u užem smislu nisam tako dobro upoznat kao sa hrvatskom ili makedonskom, i Bosna mi je slabija tačka. Poznajem i crnogorosku književnost, jer sam proteklih godina preveo nekoliko knjiga odavde.
• Postoje li neke stvari koje vežu književnost sada četiri jezika, koji su nastali u okvirima nekadašnjeg srpsko-hrvatskog?
– Upoznavajući mlađe autore vidim puno više sličnosti nego razlika. To su ljubavne teme, frustracije sa postojećim sistemom, emigracija, vječne vaše dileme „da li ostati ili otići”, frustracije izazvane nacionalizmima, ona mladenačka energija... Volim upoređivati i vidim sličnosti svih autora sa ovih prostora, posebno mlađih.
• Koliko se razlikujemo od ostatka Evrope?
– Dosta. Vaši pisci pate zbog toga što ste u očima Evropljana vezani neraskidivo za Balkan. Biti Balkanac je negativno, Balkan je pežorativan pojam. To je kao neki žig kojim ste obilježeni. Autori sa Balkana, em nisu visoko kultivisani, em‚ pišu samo o mračnim stvarima i užasnim konfliktima – takav stav prevladava kad su pisci sa ovih prostora u pitanju. E, moj profesionalni zadatak je probiti taj zid i pokazati ostalim Evropljanima kakvog bogatstva i raznolikosti ovdje ima. Trudim se svim snagama da proširim vidike čitaocima i stručnjacima iz ostataka Evrope.
• Koliko poznajete savremenu crnogorsku književnost i podjelu koja u njoj vlada?
– Tek poslednjih mjeseci počinjem da shvatam koliko je dubok jaz. Bolje poznajem ove „crnogorske” pisce. Smatraju se, svjesno ili polusvjesno, evropskim, pa i provladinim autorima.
• Koga ste prvo susreli, upoznali od autora iz Crne Gore?
– Prije desetak godina bio sam razočaran i nisam mislio da mogu živjeti od književnog prevodilaštva. Mislio sam da ako ću ikako živjeti od prevođenja, to će biti s ruskog. No, 2005. na jednom simpozijumu u Minhenu upoznam Nenada Popovića, poznatog izdavača iz Hrvatske. Kukao sam mu kako mi je teško, jer izdavači na zapadu nisu otvoreni za književnosti jugoistočne Evrope. On mi je dao njegovo izdanje romana „Hansenova djeca” Ognjena Spahića i rekao mi da ako će išta ići, onda će to biti ta knjiga. Narednih mjeseci prevodio sam ovaj roman i postavio dva odlomka na svoju veb stranicu. Otkrila ih je moj izdavač u Londonu, „Istrosbuks”. To je bio početak naše saradnje i mog dubljeg interesovanja za književnu scenu Crne Gore. Na ljeto će izaći Spahićeva zbirka „Puna glava radosti” u SAD. Preveo sam gomilu priča i šest godina zaredom plasirao sam priče vaših pisaca u Americi, a sada mi je pošlo za rukom da prevedem i plasiram i priču Stefana Boškovića iz njegove zbirke „Transparentni životi”.
• Poznajete li Njegoševo djelo?
– Ponešto sam čitao, ali moram priznati da mi se više sviđa savremena književnost. Kroz svoje autore mislim da dobro poznajem ovdašnju savremenu književnu scenu. Politički intelektualni pejzaž, rascjepi, podjele, krize, ubistva... to ne razumijem tako dobro kako bih htio, ali siguran sam da ću ih vremenom bolje razumjeti. Čak, mislim da vašu i hrvatsku scenu, i književnu, i političku i društvenu, počinjem najbolje da razumijem.
S.ĆETKOVIĆ


Andrić je najviše srpski pisac

• Gdje svrstavate Ivu Andrića?
– To je za mene najmanje važno. Znam da su mu roditelji navodno bili katolici iz zapadne Bosne, a za njegov kasniji životni put sve je jasno. Mnogo je značajnije kako je pisao, kako se određivao, kako ga određuju i njegov karakter, što je važno za razumijevanje njegovog djela. Ne zanima me njegovo porijeklo, toga mi je preko glave. Znate, mnoge Australijance, Njemce, i zapadnjake baš briga za to pitanje. Ipak, imam razumijevanje za to pitanje, ali mi nije bitno. Mislim da ga treba smatrati srpskim piscem, ili eks-jugoslovenskim piscem. Najmanje je bio Bošnjak i bošnjački pisac.