Akademik, pisac, prevodilac, novinar i pjesnik Sergej Ščeglov, nedavno je boravio u Crnoj Gori, gdje je predsjedniku UKCG Novici Đuriću uručio veliko rusko priznanje. Priliku da razgovaramo sa Ščeglovim, koji je u Podgoricu došao iz dalekog sibirskog Krasnojarska, iskoristili smo da saznamo odgovore na pitanja iz domena književnosti i percepcije naše književnosti u Rusiji. Na Krasnojarskom, sada Sibirskom univerzitetu, studirao je i magistrirao srpski jezik. Kao prevodilac, čitaocima u Rusiji predstavio je Disa, Bojića, Desanku, Crnjanskog...
– Naša profesorica nas nije učila samo srpskom jeziku, već i uopšte srpskoj kulturi. Uvodila nas je u svijet književnosti, pozorišta... Filolog sam, ali ne znam da li me više fascinira jezik ili književnost. To je nešto što korespondira. Tek kad sam počeo da studiram srpski jezik shvatio sam da smo mi Rusi izgubili veliki dio tog staroslovenskog korijena koji smo imali. Još u doba Njegoša i Puškina, Rusi su „Gorski vijenac” mogli čitati ne znajući srpski jezik, dakle bez prevoda. Posvećen svom „otačestvu”, ne otadžbini... „Putešestvije” je stara opšteslovenska riječ. Srpska lirika od velikana do savremenih pjesnika, kojih je puno na ovom području, takođe me oduševljava. Ta njihova nepresušna inspiracija, jer, kako Puškin reče, ne možeš prodati nadahnuće, ali rukopis možeš... – kaže Ščeglov u razgovoru za „Dan”. Ističe da su mu prva asocijacija na srpsku kulturu bili Njegoš, kao nešto što je autentično i, kao što Ahmatova reče pjesnik, a ne pjesnikinja Desanka Maksimović.
– Magistarska teza mi je bila „Lirski svijet i epski motivi u ranom stvaralaštvu Desanke Maksimović”. I, baš taj epski motiv me kod nje fascinira. Niko sada ne piše tako kao u ruskim bilinama... „Bilo je to u jednoj zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu...” Desanku su mnogi poznati ruski pjesnici prevodili, poput: Ane Ahmatove, Borisa Luckog, Margarite Algijer, Vere Inber, ali najbolji prevodi su Ane Ahmatove... To je, zaista vrhunski, na nekom brdu blizu Boga, i originalna poezija i prevod, odnosno prepjev – pojašnjava on.
Voli i poeziju Mirjane Bulatović, ali i Markonija.
– Mnogo volim i Libera Markonija. Napravio sam i jedan dokumentarni film o njemu sa njegovom udovicom. Taj film emitovan je na našoj centralnoj televiziji u Rusiji, a zvao se „Libero Markoni sa Kosova polja”. To je čudo, kao da čitam Jesenjina, samo na srpskom jeziku. Srpska kultura ušla je u mene, u moju dušu i moje srce. Kada se moj otac vratio sa jednog putovanja iz Jugoslavije, tačnije iz Srbije, kazao je da je toliko putovao po svijetu i nikad nije mogao da vjeruje da postoji takva zemlja u kojoj ljudi vole Rusiju više nego mi sami – kazao je Ščeglov. Ruski čitalac je, kako dodaje, upoznat sa srpskom književnošću toliko koliko dozvoljava novac.
– Književnost u 21. vijeku je postala komercijalna. Samo kad smo imali naše socijalističke zemlje, kada je država odvajala za međunarodnu saradnju bilo je nešto... Kako reče jedna poznata estradna umjetnica iz Rusije – više nemamo koncert, nego šou. Savremeni čitalac u Rusiji zna samo jedno ime – Milorad Pavić. Svaka polica u knjižari u Rusiji ima odjeljke: svjetska književnost, novo, popularno... U svakoj od njih je Milorad Pavić. Kad gledam te police, mislim da su preveli od Pavića i ono što on nije ni napisao... To je takva količina teksta... To je jednostavno kulturna eksplozija. On je genijalan pisac i taj rukopis sada možeš da prodaš – pojašnjava Ščeglov u razgovoru za „Dan”. Kada je u pitanju prevodilaštvo, naglašava da je u posljednje vrijeme pristalica antologija. Razlog tome je što se čitalac može upoznati sa više autora, sa jednim presjekom ustvari određene književnosti, u određenom vremenu...
– Vjerujem u budućnost knjige svakako. Čak i u knjigu na papiru dok god bude drveća... Uvijek će biti čitalaca. Vjerujem i u preporod koji se dešava sa internetom. Mi ne znamo ni šta će biti za deset godina... Pa, prije deset godina ovaj diktafon je izgledao sasvim drugačije. Možda za deset godina neće biti ništa ni na papiru, ni na internetu, nego odmah u glavi. Knjiga neće propasti. Knjiga će propasti samo kad propadne i svijet. A, čitalac može čitati samo ono što je napisao pisac. Puno pisaca u svijetu, koji su veoma poznati, nema ni jednu objavljenu knjigu niti svoja djela štampaju na papiru, ali stoga koriste blagodeti interneta. Ne treba odbacivati novo, moderno, već ga prihvatiti i koristiti. Internet je velika smećara, ali i nemjerljivo blago.
A.ĆUKOVIĆ

Pišem prozu, ali volim poeziju

Najveći utisak na mene, kao pisca, ostavio je Ivo Andrić. Od ruskih Dostojevski i Ostrovski. Čehov je bio uvijek težak, a Gogolj je majstor groteske, ali nije dubok. Gogolj je lak. Treba ga čitati i usvajati lako, kao najvećeg majstora groteske. Pisci poput Zamjatina nijesu, kako njihovi kritičari tvrde bili izgubljena generacija. Izgubljena generacija su bili njihovi čitaoci. Zašto ta izgubljena generacija nije prihvatila ove pisce? Ljudi su željeli da čitaju sovjetske feljtone, a ne proroke. Oni nijesu mogli shvatiti šta oni govore... Takođe, izuzetno volim Danila Harmsa. Strašno volim prozu dvadesetih i tridesetih godina prošloga vijeka.