Kultura ZALOGAJ ZA DUŠU Crna smrt U četrnaestom vijeku pošast nazvana „crna kuga” rasijala se Evropom usmrtivši oko jedne trećine stanovnika na planeti. Naučnici su tek 1894. godine utvrdili da su očenu smrt širile buve koje su živjele na pacovima. Do te godine smatralo se da glodari ne mogu prenositi ništa osim nervoze ljudima... do te godine, Balkanci su jeli meso štetočina vjerujući da u svakom ugutanom zalogaju čuči „snaga preživljavanja”...
Doba kuge se u analima prepričava kao vrijeme kada je u mahovima isprekidanom periodu (u trajanju od 400 godina) vladala nemilosrdna pandemija koja je na naše obale stigla iz jugozapadne Azije. Mors Atra (lat. naziv za crnu smrt) postade najčešća izgovorena riječ uz Isusovo ime. Statističari i nestali rizničari podataka tvrde da je zlo odnijelo oko 75 miliona života (polovinu tadašnjeg stanovništva Evrope) - nova genomska istraživanja ukazuju da je broj daleko veći i da je prokletstvo ostavilo traga na strukturi čovjekovog gena. Posebno su stradali gradovi - zbog zbijenog i gušćeg života u zajednicama gdje je protok ljudi i robe bio konstantan. Na svaku zaboravljenu koru hljeba, isisan sok iz bačene koske, miris kuvane čorbe ili čereka slanine pojavljivala se po jedna struna mrkih glodara. Okot bi potom buknuo, i nije se dao kontrolisati. Psi su izbjegavali da jedu hranu koju bi dodirnule mišje njuške... ali niko nije umio da uči od pasa. Mačke su se povlačile na krovove i međ` drveće... radije krcajući vrapce, vrane i golubove, no da makar i pokušaju da pođu u lov na dugorepe glodare. Ni njihovo zbrkano ponašanje čovjek nije umio da propita i shvati. Tegoba ušivena u porub beznađa posla ljude u iščašeno tumačenje sopstvene svrhe i traženje pogrešnih krivaca... omča se obično stezala oko vratova najčistijih.
Spaljivane su udovice i neudate žene, pod optužbom da su prizvale opačinu i da vještičarenjem siju kugu na izvorima svježe vode. U nekim dijelovima Crne Gore se naličan odnos dobro primio - sve do polovine pretprošlog vijeka domaćicama je branjeno da idu na izvorište - da ne prokunu i pokvare vodu. Čarne djevojke, nalik vilama razapinjane su konjima na repove - bila je dovoljna samo riječ ljubomornog momka, ili pogled „uvaženog” seoskog vidara. Sve one po proglasu bjehu „đavolje kurve što zobu gubu”. Na sve strane ubijalo se zbog zadaha smrti... iako se nije znalo iz čijih usta zaudara. Stoka je naravno stradala u jednakom broju, ali kod njih nisu umjeli da primijete simptome sve dok ne bi nastupili finalni časi trzanja/grčenja pred mučno lipsavanje. Konji, goveda, ovce i koze su zubima otkidali sebi dlake sa trulog mjesta i pečata. S leđa bi se ljuštili i padali komadi mesa. Mršavili bi i slabili te poslije malo dana uginuli. Prost narod po našim selima nije razaznavao razloge i opasnost, pa su se neki namjernici gostili dijelovima lešina koje bi pronašli na putevima ili u stajama. Gazde obično ne bi branile gozbu iznenadnim posjetiocima... Kažu da je guba isklijala iz stomaka tim načinom gadnija od one dobijene prostim ubodom buve. No, ko je tada vodio računa da poduči i skrene pažnju... „gladni i treba da skapaju” - pisalo je na krmenoj ploči jedne kotorske lađe.
Ta ista lađa, kojoj se ime ne pamti (da bi se sakrilo iz naše istorijske čitanke sramno poglavlje) prevozila je vino iz Italije do trpeza ovdašnjih trbušara masnih obraza i kratkih prstiju. Lokao se nektar u potocima, utapao u žute brke dok se ležalo po skupim jastucima. Kada su javili da se iznenadni talas gube spustio s planine na livadske kuće, poslali su zabrinuti roditelji primorskim feštunima zaraženu djecu da ih što prije odvezu do Rima... jer su se tamo pravili prvi ljekovi protiv čirne pohare.
Radi zapisa, izdato je saopštenje iz imućnih kuća „djeca su poslata vinskom lađom do Trsta po spas...”.
Nikad tamo nisu stigla... vino je regularno smješteno u potpalublje, imalo je prostora i za finu tkaninu što se pretvorila u zavjese za kotorske i peraštanske prozore. Mirno more je vratilo mirisni brod, a novi zapis je poslat brdima „djeca kasno došla. Spasa nije bilo...”.
Stari će vam reći da su bogate kuće kotorskih mještana ubijedile kapetana da „oprljanu djecu” makne i izbaci sa puta u talase. Prije Rima... jer je put od Trsta skup. Ovi današnji hroničari neće imati pojma... Ali, ako je priča o zločinu istinita... Onda nečije kosti što se od bolesti ne izliječiše radi slatkog ranog vina, kunu sa dna od maja 1872. - odnekud s pučine.
I stiže nas neka velika srdžba od nevinih duša, dal` sa mora il` iz gore (kome god da je pripadala nećemo umjeti da zatražimo oprost)... jer ako smo i preživjeli crnu kugu, bijelu sigurno nećemo.
)){kind=small}
