Iz zelenog cvjetnog dvorišta sa prvim zracima sunca, svakoga dana čuju se glasovi Kristine, Danila, Danijela, Luke, Nikole i Miloša. Ako već prolazite pored moje kuće, slobodno zastanite i gledajte kakav majstorski fudbal se tu igra i kako nam se srca iskreno raduju, zapisao je između ostalog slikar Milutin Obradović o sebi u katalogu koji je nakon otvaranja prve samostalne izložbe u Novom Sadu poveo mnoge znatiželjne, da prije nego što se postavka preseli 23. aprila u beogradsku galeriju „Singidunum” u Knez Mihailovoj ulici, susretnu s majstorstvom na platnu. Obradović je jedan od rijetkih koga u susretu s potezima njegovog kista tražite među umjetnicima koji su po Leonardovoj kćeri, velikoj Olji Ivanjicki „vidjeli i dalje i više i znali i ono što im nije palo na pamet”. U saradnji Udruženja Crnogoraca Novog Sada (UCNS) i Malog likovnog salona Kulturnog centra grada (KCNS) predstavljen je opus „Dodir za ljubav”, bjelopoljskog slikara pred čijim platnima kao da se budite u sred čudesnog sna, koji kao i svaki san spaja strast i tihovanje u nedokučivoj čistoti. Kako na otvaranju novosadske postavke reče pjesnik i teoretičar dr Zoran Đerić, iako Obradovićevo slikarstvo nije apstraktno, nego figurativno, osim glave konja, koji dominira na većini slika, iz ovog njegovog opusa gotovo i da nema drugih figura.
● Zbog čega slikarstvo i kako ste stali pred platno kao usud, profesiju, život...?
- Slikarstvo nije slučajna djelatnost u mojoj porodici. Otac je likovni pedagog, i on je bio ono gorivo, pokretač u mom životu. I nije slučajno slikarstvo ušlo u moje srce, ljubav, i danas evo u profesiju. Slikarstvo je definitivno za moj život posljednje dvije decenije vrlo ozbiljna stvar, koliko jeste i svaki organ u mom telu. Živimo jedan s drugim, borimo bitke, radimo ispovijedamo neka svoja osjećanja, neraskidivi smo, što je divno.
● Postoji li kod Vas nešto što je glavna inspiracija, vodilja? Koja je to misao, filozofija, stvar....?
- U Novom Sadu sam se predstavio s temom konja, portretom ove životinje, koji je presječen, stilizovan, kadriran, ali prožet simbolima. Ono što je moja borba kao umjetnika nije predstavljeno samo u motivu koji obrađujem. Težim da pokušam da uspijem da umjetnost napravim da ona teče, da ona uđe i da u tom prostoru ona ispuni dijelove, i vertikale i horizontale. Želim da se moja umjetnost veže, da ima osjećanja, da ona nekada bude jedna fleka u bjelini jedne praznine, ili da bude neko ko će se boriti sa prazninom do samog njenog istiskanja iz tog prostora. Moja umjetnost teži ne ka motivu, iako on jeste prisutan, nego pokušaju pravljenja ritma, onih osjećanja koji svaki čovjek, svako od nas, nosi u jednom danu. Bilo da je riječ da sve kreće od običnog poznanstva, koje donese toliko uzbuđenja, da se u čovjeku budi vjera da nastaje prijateljstvo za dugi niz predstojećih godina. Taj ritam kretanja je zapravo osnova mene kao umjetnika i njegove borbe s bjelinom platna koje stoji na tri noge štafelaja.
●Da li ste tim ritmom pobijedili vjerovatno sveprisutnu dilemu kod svakog, a posebno umjetnika - da li je sve već kazano?
- Ako je Bog neka energija, ime, naziv, kako to već ko zove, dao inspiraciju čovjeku da živi, i u tom životu da stvara, njegova stvaranja su njegove borbe, njegovo zrenje i dostizanje one nule kada se on hladi. Jednostavno vjerujem da je čovjeku dato da živi, i ma koliko traje njegov vijek, on je samo u tom vremenu živ. Za sve ostalo vrijeme je on mrtav. Kao što je Leonardo živio 90 godina za sve ostale vjekove je on mrtav. Tu dilemu koju nosi život u decenijskom postojanju, i te kako je naglašenija, izraženija u onom dijelu kada se uputi na adresu nekog stvaraoca. Ima jaču energiju, jače se čuje i na vaše pitanje da li sam je pobijedio, možda jesam na samo jedan trenutak. Vjerujte, čim svane novo jutro moja želja je sve jača da priđem ponovo vratima ateljea, uđem i vidim šta sam to stvarao, sada već prošlog dana. I kada priđem i vidim bjelinu plata, ja shvatim da nisam ništa uspio. Čak, možda sam se vratio i neki korak nazad ili sam ostao možda u magli, na putu gdje ne slutim da li me čeka jedna raskrsnica sa četiri kraka ili je tu slijepa ulica. Iskreno rečeno, mogu samo reći da sam se borio u procesu stvaranja i da iskreno radim svom svojom energijom, toliko energično da svu zahvalnost sebe kao stvaraoca mogu dati odricanjem. I, ako sam šta dao, pobijedio ili učestvovao to je odricanje, odnosno došao do cilja ponovo one iste utakmice, koja je možda i inspiracija stvaralaštva.
●Živi li neka od slika stalno u Vama i sa Vama?
- Da, jedna posebna slika jednog letnjeg kupanja na rodnom Limu, jedne prelijepe djevojke u koju smo bili svi zaljubljeni i nas trojica na jednom gumenom šlaufu od točka traktora. Ta vječita slika me kupa. Mogu i danas da osjetim kolika je temperatura na mojoj koži i vjerujte kada pogledam sada svoje rame mogu osjetiti kapi te iste limske vode toga dana. Možda je to i mjera te iste doze kreativnosti. Možda će ta slika koju uporno godinama želim, s kojom se još nisam uhvatio u koštac i nemam hrabrosti, jer mi brzina života ne da da se uhvatim sa tim najtananijem, najiskrenijim trenutkom i tim danom, roditi neku drugu dimenziju mene. Ono što je vrlo važno za mene je upravo taj avgustovski dan kada sam bio na Limu i kada su ti trenuci za ta tri dječaka i jednu djevojčicu bili toliko bitni, važni, kao da smo bili na nekom balu, na nekoj većoj „srećnosti” ako postoji veća od toga.
M.NjEGUŠ