O
jedinstvenom talentu i stvaralaštvu Divne Ljubojević, vrhunske muzičke umjetnice, interpretatorke, rečeno je i zabilježeno obilje pohvala. Ona već dvije i po decenije širom svijeta pronosi slavu Srbije, uživajući status jedne od najvećih savremenih misionarki naše, pravoslavne i vizantijske kulturne baštine.
Riječi akademika Matije Bećkovića izgovorene nakon jednog od koncerata naše sagovornice, čini se, najbolje opisuju dar muzičke umjetnice anđeoskog glasa: „Bio sam neki dan na koncertu Divne Ljubojević. Tu je bilo 3.500 ljudi, ličilo je na najljepšu službu u najljepšem hramu na svijetu. Bila je to delikatna, diskretna muzika koju je imao ko da sluša i da nagradi. Nisam od smrti patrijarha Pavla vidio srpski narod u boljem izdanju, nego u toj dvorani...”
Divna Ljubojević ove godine obilježava četvrt vijeka profesionalnog bavljenja muzikom. Pjevanjem se bavi od kada zna za sebe. Ljubav prema muzici i pjevanju jačala je i snažila obrazujući se najprije kroz muzičku školu, a potom i na Akademiji muzičke umetnosti. Sa sedamnaest godina preuzela je dirigentsku palicu da bi 1991. godine zajedno sa grupom prijatelja osnovala hor i studio za duhovnu muziku „Melodi”.
– Rekla bih da je moj životni ritual vjera u Boga. Vjera, liturgija i ljubav, to je ta čarolija. Takav način života je vrhunski izvor za interpretaciju i slušanje muzike – kaže Divna Ljubojević.
● Kako je muzika postala Vaš životni, profesionalni izbor, Vaša sudbina?
– Za mene kažu da sam propjevala prije nego što sam progovorila. A pjevala sam ono što sam čula na radiju, televiziji ili sa svojim roditeljima koji su slušali ploče. Bile su to popularne melodije. Sjećam se onih koje su izvodili Lola i Čobi... Pravom pjevanju sam se posvetila u muzičkoj školi, dok sam ljepotu duhovne muzike po prvi put osjetila susrevši se s njom u manastiru Vavedenje gdje sam kao dijete redovno odlazila sa roditeljima. Ta muzika je jednostavno ,,legla” mom muzičkom ukusu ili preciznije, budući da se ne može govoriti o formiranom muzičkom ukusu u tom najranijem uzrastu – legla je mojoj duši. Tu je i ostala sve ove godine, i tokom mog muzičkog obrazovanja u nižoj, srednjoj muzičkoj školi i na Muzičkoj akademiji. Duhovna muzika bila je i ostala moja najdublja preokupacija.
● Ima onih koji smatraju da ste se na neki način odlučivši se za duhovnu muziku odrekli klasične. Ima li istine u tome?
– Nikada se nisam odrekla klasične muzike iz razloga što je upravo duhovna muzika izvorište sa kojeg je klasična muzika potekla.
● Slovite za vrsnu, vrhunsku interpretatorku duhovne muzike. U čemu vidite razliku između interpretacije duhovne muzike i pojanja?
– Interpretacija je otvorena stvar. Razni umjetnici interpretiraju istu muziku na različite načine. Mislim da je pojanje neki prelazni stepenik na putu od interpretatora do Anđela!
● Nevjerovatna je lakoća sa kojom Vam polazi za rukom da, kako kažete, ,,prenesete” najuzvišenije duhovne i crkvene melodije. Publici na radost donijeli ste crkvenu muziku na scenu, na podijum. Kažete da ,,crkvena muzika ima dva života”. Kako ona živi ta dva života?
– Crkvena muzika na sceni na kojoj je interpretiramo ima jedan život i to je njen drugi život. Prvi je onaj liturgijski, gdje je pojanje u sinergiji sa obredom. To je njegova primarna funkcija. Koncertna funkcija je misionarska funkcija, jer na podijumu muziku stavljate u službu prikupljanja srca i duša. Ako uspijete da je prenesete, onda je to veliki uspjeh.
● Ove godine bilježite jubilej, dvije i po decenije postojanja Vašeg ansambla. Kako je nastao ,,Melodi”?
– Bilo je to pred kraj akademije, 1991. godine, poslije dirigentskog staža u „Prvom beogradskom”. Tada sam osnovala „Melodi” sa prijateljima, koji su već pjevali sa mnom u horu „Mokranjac” i PBPD. Od nastanka hora 1991. pa do 2001. nastupali smo uglavnom po Srbiji, sa rijetkim izletima u inostranstvo. Takve su godine bile. A u tom periodu smo se mi bogatili repertoarom, muzički nastajali – stvarali se ovakvima kakvi jesmo. To je bio naš „zalog za budućnost”! A onda počinje i do sada traje naša svjetska koncertna djelatnost.
● Kako komentarišete činjenicu da ste u svijetu popularniji nego u svojoj domovini?
– Mene to uopšte ne začuđuje. Na početku mi nije bilo svejedno, ali sada to prihvatam kao normalno, jer ljudi koji poznaju istoriju, koji cijene svoju tradiciju su u mnogo boljoj poziciji da se otvore za nešto drugo i da shvate vrijednost nečeg drugačijeg nego ljudi kojima je onemogućeno da žive na svojoj tradiciji, da je upoznaju, i kojima je podmetnuta „koka-kola” umjesto domaće zdrave boze. Takva je situacija kod nas i sa tim se čovjek pomiri, a u stvari, to i nije ništa strašno.
● Učestvovali ste u brojnim inostranim muzičkim projektima. Koje biste izdvojili kao posebne za Vas?
– Među najzanimljivije inostrane projekte u kojima sam učestvovala ubrojila bih svakako učešće u okviru hologramske opere Franka Batijata, 2011. godine na Siciliji. U neku ruku, radeći na ovoj operi učestvovala sam takoreći u stvaranju novog muzičkog žanra. Opera je rađena povodom 500. godišnjice rođenja Bernardina Telesija, sicilijanskog filozofa i naučnika. To je bilo zaista nevjerovatno iskustvo za mene dok sam gledala drugu sebe na sceni. Uz ovaj, jedan od najimpresivnijih projekata u kojima sam učestvovala bio je i rad na filmu ,,Human”, autora Jana-Arthusa Bertranda. Veoma sam srećna zbog učešća u njemu jer ga je radio jedan od najboljih svjetskih fotografa, koji se proslavio u svijetu snimcima zemlje iz vazduha. Ovo je, inače njegov drugi film. Zvao me je i da učestvujem u prvom, ali, dogodilo se to u vrijeme kada sam imala neke druge prioritete. Učešće u filmu ,,Human” predstavlja za mene veliki izazov i donio mi je divno iskustvo. Riječ je o filmu u kojem su naratori obični, ljudi sa margina, koji pričaju svoju priču. Muziku za film je pisao proslavljeni kompozitor Armand Amar. U filmu pjevam pjesmu ,,Vivaldijev Jerusalim”, koju je kompozitor obradio. Pjevala sam i na premijeri filma u Parizu. Bilo je to za mene jedno zaista lijepo iskustvo.
● Koliko je po Vama talenat sam po sebi važan i presudan kada je muzička umjetnost u pitanju a u kojoj mjeri je uspjeh na ovom polju pitanje rada i upornosti?
– Smatram da rad bez talenta ne može da donese niti iznese ništa posebno, dok vrhunski talenat i sa manje rada može da donese vrhunske rezultate.
M.MILOSAVLjEVIĆ
Talenat dijeli sa drugima
Sa svojim horom nastupala je na najznačajnijim svjetskim muzičkim scenama širom Evrope, Rusije, u Afrike, u Kini, otkrivajući ljepotu i uzvišenost duhovne muzike, što joj je donijelo i status vrhunske interpretatorke. Francuska izdavačka kuća „Milan mjuzik”, objavljuje njene muzičke diskove od 2003. dok je ,,kćerka firma” ove muzičke kompanije pod nazivom ,,Žad”, a koja je specijalizovana za umjetničku muziku, a čija je Ljubojevićeva zvijezda, prije dvije godine objavila disk „U potrazi za božanskom svjetlošću” za njujoršku kuću „Valej Entertejnment”. U Bjelorusiji je takođe objavljeno nekoliko muzičkih diskova. Nedavno je i PGP RTS producirao album ansambla ,,Melodi” pod nazivom „Antologija najlepše duhovne muzike pravoslavnog istoka”.
– Vjera mi je darovana kao maloj, dok su me u crkvu uveli roditelji.. Ne mogu da vam odgovorim na pitanje iz ugla čovjeka koji je kao zreo ušao u vjeru, jer ja sam od malih nogu bila u njoj. Za mene je to prirodan odnos sa Bogom, prirodno upoznavanje svega što se dešava u našoj duhovnosti. A ko me je uveo u muziku? Božjim darom sam inicirana od malih nogu. Duhovna muzika je nešto što je osnov, ne postoji ništa izazovnije od tradicije te vrste, to je prirodni tok mojih muzičkih i životnih koraka ovoga što danas radim. Oduvijek sam bila svjesna svog glasa i umijeća pjevanja. Ali, to nije nešto čemu sam se divila. To je bila činjenica. Važno je ono što čovjek uradi od tog dara. Suština je na kraju da talenat podijelite sa drugima na najbolji način – kaže Divna Ljubojević.