GUSINjE – Porodica Đonbalaj iz zaseoka Gerane, koju čine braća Meta, Delija i Zog, sa dvadeset članova porodice, među kojima je i njihova stara majka, drži oko 450 ovaca i krdo goveda, a ljeti uzmu na mljekarinu još stoke. Udruženi su kao poljoprivredni proizvođači duži niz godina, ali kako kažu, od toga nemaju nikakve koristi. Dva brata Sokolj i Čun svoju životnu egzistenciju obezbijedili su u Americi i oni, naglašavaju Đonbalaji, imaju posebna domaćinstva i u Vusanju su samo gosti.
Đonbalaji se od starina bave poljoprivredom i stočarstvom, a poslove su podijelili da se tačno zna šta ko radi. Meta održava selo, ali i pritekne braći u pomoć na planini, kao i oni njemu kad zatreba u radovima oko kosidbe. Prava je rijetkost u današnje vrijeme da tri velike porodice žive u zajednici, gdje preovladava takva harmonija i sloga, pa Đonbalaji mogu poslužiti za primjer.
– Naš otac Bećko, koji je nedavno preminuo, držao je uvijek oko 500 ovaca, održavao selo i planinu. Mi smo bili uz njega, pomagali i nastavili posao. Uz naših oko 450 brava, od jednog Mrkulića iz Grnčara, koji živi u Americi, uzeli smo oko 400 ovaca, i od domaćina iz Tuzi oko 150, jer nam planina Bjelič na koju izdižemo daje takvu mogućnost. Jedini i glavni problem na Bjeliču je voda. Doveli smo vodu sa susjedne planine Bor, udaljene oko pet kilometara, ali su cijevi oštećene u dužini od oko četiri kilometra i moraju se zamijeniti. Kao udruženi poljoprivrednici, očekivali smo pomoć od nadležnih, ali nje nema. Bio sam kod predsjednice opštine Anele Čekić i predao zahtjev za pomoć, ali od toga ništa. Zahtjev smo poslali i Ministarstvu poljoprivrede, ali ni od njih ništa, pa se postavlja pitanje zašto se udruživati kad na poljoprivrednika niko glavu ne okreće – kaže Meta Đonbalaj.
Na Bjeliču je nekad imalo i po četrdeset stanova u katunu, a sada su Đonbalaji jedini na čitavoj planini i nemoćni su da sami nešto učine. Da bi zamijenili oštećene cijevi, kaže Meta, potrebna je snaga, jer se one moraju ukopati, a teren je kamenit pa ne mogu raditi bez mehanizacije neophodne za takve poslove.
–To znači da bez pomoći ništa ne možemo uraditi, osim da se mučimo i stoku tjeramo na pojenje po četiri kilometra u jednom pravcu.Tačno je da za stoku primamo premije, ali za to ispunjavamo sve uslove. Znamo da ovim obraćanjem ne možemo riješiti taj problem, ali možemo bar upoznati javnost kako opština i država brinu za svoje građane i udružene poljoprivrednike. Da ne pričamo o tome da do planine ni valjanog puta nemamo, nego izdižemo na konjima i magarcima. Dvadeset članova naših porodica živi od stočarstva, od toga školujemo devetoro djece i plaćamo sve obaveze. Majka prima 60 eura staračke pomoći i to je sve što dobijamo od države. Prije nekoliko godina štala nam je stradala od nevremena i sada je pokrivamo najlonima, jer nam nadležni nijesu htjeli pomoći kako bi izvršili sanaciju – priča Đonbalaj.
N.V.
Nema organizovanog otkupa
Đonbalaj kaže da mogu pokupiti i plasirati na tržište preko sto kaca sira i 30 do 40 kaca skorupa, ali organizovanog otkupa nema.
–Snađemo se mi i sve prodamo, kao i meso, ali nemar nadležnih nas ubija, jer samo tražimo da nam se bar malo pomogne u rješavanju problema vode i puta do planine – ističe Meta Đonbalaj.
)){kind=small}
