BIJELO POLjE- Arhijerejskom liturgijom koju je u crkvi Svetih apostola Petra i Pavla u Bijelom Polju služio episkop budimljansko-nikšićki Joanikije, uz sasluženje brojnog monaštva i sveštenstva eparhije, saborno je proslavljen praznik Svetog Danila Drugog, koji je stolovao u tom hramu, ali i Svetog Ignjatija Bogonosca  i Svetog Jovana Kronštantskog.
U arhipastirskoj besjedi u ,,svjetlosti velikog praznika rođenja Hristovog” vladika Joanikije se osvrnuo na žitija ova tri svetitelja, koji su veliki svaki na svoj način.
-Govori se za Svetog Ignjatija da je on ono dijete na koje je Gospod ukazao, kada ga je uzeo u naručje i rekao svojim apostolima: ,,Vratite se i budite kao djeca. I ko ne bude kao dijete ovo, zaista vam kažem, neće ući u Carstvo nebesko”. I kroz taj mali detalj iz Jevanđelja možemo bolje da shvatimo njegovu ličnost i svetu službu, i mudrost koju je pocrpio u božanskome naručju, i naročito njegovo uzvišeno stradanje za Hrista Gospoda. On je dobio takvu blagodat da se svojim stradanjem vaistinu, koliko je to čovjeku moguće, upodobio Hristu raspetom, da bi se udostojio i slave Njegovoga Vaskrsenja. Ali, ništa manja znamenita ličnost nije ni naš Sveti arhiepiskop srpski Danilo II. Izuzetno dinamična, ali iznad svega bogočežnjiva ličnost. Čitati njegovo žitije je kao da čitate neki roman o jednom čovjeku, darovitom, koji čezne za Bogom, koji je i priznat i poznat, ali ga zato Bog stavlja na velika iskušenja. Uzvodi ga na velike dužnosti, ali mu daje i velika iskušenja. Bio je znamenitog roda, vlastelinskog, poznat i kralju Milutinu, i arhiepiskopu Evstatiju, ali je pobjegao i od jednog o drugog pa se zamonašio u manastru Končul. Kasnije je pobjegao u Hilandar, iako je bio prizivan i na dvoru velikog kralja Milutina i na dvoru arhiepiskopa Evstatija. Otišao je tamo kada su bila burna vremena- besjedio je vladika Joanikije.
Kako je istakao, Sveti Jovan Kronštantski je svetilo novog vremena i novog vijeka. Vladika se u svojoj besjedi osvrnuo na iskušenja s kojim se susrećemo,  a od kojih nas spasava Bogomladenac.
-Danas, uz pomoć tehnike, možete čuti svakoga s kim želite da se čujete odavde pa do kraja svijeta i to praktično u istoj sekundi. Ali, nažalost, to ljude ne povezuje više, kako bi se to očekivalo. Možda ih povezuje po interesu, ali po onome što je vrijedno ne povezuje ih nego ih udavaljava. Zato su ljudi danas sve manje željni da se vide i razgovaraju jedni s drugima, licem  u lice... Ranije su se čuli, a sada šalju poruke, više nema pisama, koje su ljudi ranije pisali, pa su štampane i knjige od nekih pisama. Danas više toga nema, nego šalju poruke, i to  vjetar nosi. Tako život postaje sve plići. I ljudi sve manje imaju potrebe da se vide jedni s drugima. Zbog toga je nastalo veliko otuđenje. Brat s bratom se ne viđa, čak ni sestra s bratom. Djeca ne gledaju roditelje, naročito kada ostare i zapadnu u nemoć. Djeca hoće svu pažnju od svojih roditelja, a kada treba da uzvrate i ukažu po božjem zakonu  pažnju svojim roditeljima, onda to prepuštaju nekom drugom,  šalju ga u starački dom, ili čak ni to. Teška vremena su došla- istakao je vladika.
On je poručio da nikako ne valja da Božić dočekujemo u nesporazumu s nekim od bližnjih.
-Ko je kriv, a ko je prav, pustite to. Svi smo mi zapravo krivi pred Bogom i pred bližnjima. Nemojte se pravdati, čim čovjek počne da se pravda odmah tu zapravo počinje i zloba i rasprava pa đavo počne da se miješa, pa je onda svako prav, ali se jedni s drugima sudaraju, pa umjesto pravde lome jedni drugima vratove i prosipaju mozgove... Sve u ime pravde. A zapravo svi griješe i đavo se grdno naslađuje našim slabostima i likuje. Ali, Gospod Bogomladenac Hristos je došao u ovaj svijet da razori djela đavolja, kao što govori Sveti apostol Pavle, da nas vrati same sebi,  jedne drugima, da nas vrati u naručje Božje. Da nam uspostavi novi poredak i njegov poredak se zove Carstvo Nebesko koje se ovdje već približilo, koje ovdje osjećamo. Ono će doći u ponoć prilikom Njegovog drugog dolaska. Slava Njegovom prvom dolasku u ovaj svijet, Njegovom ovaploćenju koje očekujemo, i slava Njegovome drugom dolasku kojem se nadamo. Svima vama na zdravlje i spasenje ovaj praznik, na mnogaja ljeta- besjedio je vladika Joanikije. M.N.


Sa­hra­na u kru­gu po­ro­di­ce uža­san čin

Vla­di­ka je upo­zo­rio i na is­ku­še­nje ko­je je, ka­ko je is­ta­kao, ,,vr­lo grd­no i ru­žno’’...
-Mo­ram da skre­nem pa­žnju na nje­ga, jer je po­če­lo da uzi­ma ma­ha. Če­sto će­te pro­či­ta­ti u no­vi­na­ma i to, na ža­lost, ra­de ta­ko­zva­ne ugled­ne lič­no­sti i obič­no in­te­lek­tu­al­ci. Pi­še ,,upo­ko­jio se ne­ki po­zna­ti in­te­lek­tu­a­lac, pro­fe­sor, dok­tor na­u­ka’’. Čo­vjek ko­ji je pri­mio sve po­hva­le od ovog na­ro­da i dr­ža­ve. I ka­žu sa­hra­nju­je se sa­mo u kru­gu svo­je po­ro­di­ce, i to se ob­ja­vlju­je ne­ko­li­ko da­na ka­sni­je, a i ta­da to uči­ne da se zna, da ih ko ne bi uz­ne­mi­ra­vao. To je užas! Tre­ba da se pri­sje­ti­mo ka­ko je ra­ni­je bi­lo. Ka­da se lju­di za­va­de pa kad ho­će da ka­žu da vi­še ne že­le ni­ka­kav kon­takt s ne­kim go­vo­re: ,,E, va­la ne­moj ni na sa­hra­nu da mi do­đeš’’! I to je zna­či­lo da je tu kraj, osim ako Bog ne po­mog­ne. A da­nas se to sa­op­šta­va na ne­ki dru­ga­či­ji na­čin... Ne­sre­ća je da lju­di vi­še ne že­le da idu jed­ni kod dru­gih, ne osje­ća­ju po­tre­bu da se opro­ste jed­ni od dru­gih. Pa i taj po­sled­nji is­pra­ćaj je opro­štaj od ono­ga s ko­jim smo do ju­če ži­vje­li, i nor­mal­no je da do­đe­mo, iz­ja­vi­mo sa­u­če­šće i cje­li­va­mo po­koj­ni­ka ko­ji od­la­zi, jer će­mo i mi br­zo ta­mo, pa će­mo se i ta­mo sre­sti i cje­li­va­ti, ako Bog da- po­ru­čio je vla­di­ka.