PLAV – Mještani plavskog sela Jasenice kažu da su duži niz godina izloženi raznoraznim i brojnim infrastrukturnim problemima, ali da nadležni u loklnoj upravi na sve njihove žalbe i molbe „glavu ne okreće”. U razgovoru za „Dan” mještani Jasenice istuču da im je imovina duži period godine pod vodom ili ledom, da im je struja nikakva, puta takoreći nemaju, jer je makadamski i često je pod vodom pa ne mogu ni da ga koriste, o poslu mogu samo da sanjaju i tako dalje
Kako ističe Selim Vučetović mještani Jasenice su više izgubili svaku nadu da će se neko na njih okrenuti i da će im u bilo kom i kolikom obimu pomoći-
– Evo tridesetak godina uvijek je ista priča da će problemi koji nas tište biti riješeni, a pomaka na bolje nema ni centa. A Jasenice su zatrpane problemima sa svake strane. Nije nam jasno zašto se svako opštinsko rukovodstvo na taj način odnosi prema nama, bar da pitaju kako nam je, pa kao da bi pomogli. Kad počnu kiše odmah krenu i poplave. Usled nezaštićenih obala rijeka Jasenica poplavi i ovako loš put, livade, kuće i pomoćne objekte. Sve to ostaje pod vodom dok god se ona same ne povuče. Sami pokušavamo nešto da uradimo i odbranimo s eod polava, a što se Opštine tiče svi bi pocrkali dok oni dođu da nas obiđu. Veći dio godine čizme ne skidamo! Kad odemo u Opštinu da se požalimo ili nešto zatražimo samo kažu eto nas danas, eto sjutra i nikad ne dođu. Komšija Muzlija Rugovac bio je nedavno u Opštini kod novog predsjednika Mirsada Barjaktarevića i on mu je obećao da će doći da pogledaju sve te naše probleme i da vide šta mogu da urade ali ih još nema. Vjerovatno i oni idz stopama prethodnika- ogorčen je Vučetović.
On naglašava da mještani Jasenica više nikom ne vjeruju jer „oni a u opštini smo potrebni samo da glasamo i ništa više. Navadili nas da obećavaju, mi da povjerujemo, kad se izbori završe, sa njima se i obećanja završavaju”. Vučetović ističe da ima šestoro djece i 14 unučadi, i da svima način stvara bez ičije pomoći.
–Od države nemam ama baš ništa. Kada sam jedno vrijeme otišao da stanujem u Plav, zbog školovanja djece, plaćao sam i stan i put djeci da idu u školu u Gusinje, pošto su učila na albanskom jeziku. A kada smo kod učenja, djeca pričaju da im u školi zadaju da ponešto uče i sa interneta, a mi nemamo ni puta a kamo li interneta. Kada dijete ne zna u školi dobije jedinicu jer učitelje ne interesuje ima li ono kući internet ili ne. Inače, živimo od poljoprivrede i stočarstva, držimo po desetak – petnaest ovaca, kravu ili dvije, konja, kako ko, i tako dane proturamo. Ni tu nikakve pomoći nemamo, premije ne možemo ostvariti jer nemamo stoke koliko to državni propisi nalažu... Iz Ministarstva poljoprivrede, ili njihovog odjeljenja u Plavu, nikada niko nije došao da nas pita treba li nam nešto, da nas poduči, ili ne daj bože ponudi pomoć. Sjedi tu i ćuti, radi ako možeš ili bježi nekud – zaključuje Vučetović.
U cijelom selu, koje u nekoliko zaselaka ima oko 30 domova, a bilo bi ih kaže Vučetović još toliko da omladina nije otišla po svijetu, niko nigdje nije zaposlen.
– Za čuvara bazena gradskog vodovoda doveli su čovjeka iz drugog sela tako da nas ni tu nije moglo zapasti da se makar jedan od nas zaposli. A bazen je odmah tu, vrata zaključana a prilaza nema, moraju da preskaču potok u slučaju potrebe? Most kojim se služi nas nekoliko domaćinstava uradio je Orhan Šahmanović kada je bio predsjednik, i to je sve od Opštine čime se možemo pohvaliti za ovih 30 godina, tako da smo jedino njemu zahvalni. Glasali smo kome je kad trebalo, ali svi su isti i nijedni nam dobra donijeli nijesu niti će, pa sad kako stvari stoje više nećemo nikoga glasati, sjedi kući i ćuti pa neka sami sebe glasaju- naglašava Vučetović.
Kaže da mještani sami makadamski put popravljaju lopatama i kolicima.
– Asfalt nikada kod nas nije došao a imamo saznanja da opštinskim knjigama piše da je on ovdje urađen. Mora da je neko uzeo pare za to. Struja je katastrofana! Linija nikad nije mijenjana, napon je nikakav, električari dolaze, nešto pišu, uzimaju stanja za naplatu a od usluga ništa. Tražimo da nam postave nova brojila, oni kažu hoćemo i nema ih – žali se Vučetović.
I Rasim Selimanjin, koji ima sina i šest kćerki, kaže da nema nade da će ikad u Jasenicama biti bolje.
-Starija djeca završila su po četiri razreda škole, troje još ide u školu i ići će do četvrtog razreda jer nemam uslova da ih dalje školujem - kaže Selimanjin i dodaje da ni ljeta ni zime ne dođu na dobro u Jasenicama.
– Uvijek isti problemi i nikad niko da nas pomogne, bar kada su te poplave i druge prirodne nepogode u pitanju. Rudarke čizme ne skidamo ni zimi ni ljeti, pa šta da vam pričamo. Zimi led, ljeti voda, tek mi stalno u vodi i ledu. Kada neko dođe ovdje i samo koji minut osmotri oko sebe sve mu je jasno da mu mi ništa ne pričamo –ističe Selimanjin.
N.V.

Redžepagić. Niti mi se ide, niti mi se ovdje ostaje

Tehničar prodaje Sadat Redžepagić kaže da o nekom stalnom poslu samo može da sanja. Ponešto kaže uradi privatno jer porodicu treba izdržavati...
-Na birou sam duži niz godina, pratim konkurse, tražim bilo šta da bi se radilo, ali uzalud. Imam dvoje djece predškolskog uzrasta pa nekako se može, ali kad pođu u školu, šta onda!? Ovdje egzistencije nema, a kuda i kako da se ide? Razmišljam o trista stvari ali rješenja valjanog nema. Niti mi se ide kuda, niti mi se ostaje ovdje, ali izgleda nekud će se morati ići. Ranije smo moglu uzeti koju paru od šume ali sada je to sve nacionalni park, pa nesmiješ ni palicu uzeti. Ko ima nešto svoje u livadi to može da posiječe i to je to. Stanje je teško a što je još teže nema nade u bolje –razočaran je Redžepagić.

U očekivanju boljeg sjutra prođe život

Komšija iz donjeg dijela sela Haso Rugovac, ponavlja rečeno, puta nema, struje nema, škole nema... ništa nema!
- U selu je škola od četiri razreda, a djeca gaze preko vode da dođu do nje da bi nešto naučila. Bolje da ni to nemamo, kada ništa drugo nema! Vode su nam uzeli i obećali da poreze nećemo plaćati, obećali su i asfalt da nam dovedu i sve da pozlate, a od toga nema ništa. Ovih dana su toboš neke rupe na putu krpili, dolje niže gdje ima asfalta, ali ni pola ih nijesu uradili. Hoće tu i hidroelektranu da grade da nam uzmu i to malo vode što je ostalo, a mi neka pokrepamo. Šta da očekujemo? Ništa! U očekivanjima i nadi u bolje dane prođe nam život, a tako će plašim se proći život i našoj djeci ako ne odu odavde –skeptičan je Rugovac.