Za vrijeme prošle Jugoslavije pita učiteljica Pericu:
- Perice, ko je najveći ratnik za koga si ikada čuo?
Perica odgovori:
- Josip Broz Tito.
- Sjedi, pet!
Perica sjedne i krišom izvuče ispod klupe jednu sliku, pogleda je i šapne:
- Izvini, Rambo, ali karijera je karijera.
---------
Naleti čovjek na policajca i pita ga:
- Izvinite, je l’ znate koji je datum?
Policajac će:
Kako da znam kad se svaki dan mijenja?
Regioni SINDIKALNI AKTIVISTI IZ BIJELOG POLJA KAŽU DA JE ŽIVOTNI STANDARD PAO NA NAJNIŽE MOGUĆE GRANEŽivot sa 33 eura je za GinisaBIJELO POLJE – Stanovnike bjelopoljske opštine pritisla je velika nemaština. Životni standard je pao na veoma niske grane. Tranzicija i problemi koji su se dešavali poslednjih godina možda su najviše pogodili bjelopoljsku opštinu. Desetine fabrika i preduzeća je likvidirano ili otišlo pod stečaj, a nekoliko hiljada radnika ostalo je bez radnih mjesta i završilo na evidenciji nezaposlenih. Od preko deset hiljada zaposlenih došlo se do jedva dvije hiljade onih koji imaju radna mjesta.
Sindikalni povjerenik nekadašnjeg tekstilnog giganta „Vunka” Milan Ljujić kaže da se bivši ali i sadašnji radnici nalaze u skoro bezizlaznoj situaciji.
– Šta nama vrijede sva ova pominjanja potrošačkih korpi i tih za nas silnih eura koje pominju da se za nju mora izdvojiti. Teška je situacija da teža ne može biti. Kako preživljavamo prava je umjetnost. I za one, kojih je najveći broj, koji primaju po 33 eura preko Biroa rada, ali i one naše penzionere koji su iz fabrike otišli u penziju i imaju po 100 eura primanja. Treba reći da smo pravi čudotvorci. Kako sastavljamo kraj sa krajem za Ginisa smo. Kakva potrošačka korpa i bakrači. Mi za sve to što u njoj treba da se nalazi ne znamo. To je za nas misaona imenica. Da nije penzija naših roditelja umrli bismo od gladi - naglašava Ljujić.
Sindikalac bivše vojne fabrike „Prva petoljetka’’ Vladimir-Vanja Obradović navodi da u najvećem broju bjelopoljskih domaćinstva ukupna primanja svih članova nijesu ni polovina potrošačke korpe.
– Nama ništa ne znače te brojke i sve što u tu korpu stane. Mi samo znamo da nemamo sredstava ni osnovno da kupimo, a i to uzimamo na veresiju. Nama ne prolaze više priče da je dobro i da svega ima. Šta to vrijedi kad se nema zašta kupiti ni najosnovnija stvar - ističe Obradović.
Sindikalni predstavnik fabrike mineralne vode „Rada” Stana Nišavić kaže da konačno treba nešto uraditi za radnike kako bi svojim radom ostvarivali pristojnije zarade i mogli sebi da priušte bar tu najminimalniju potrošačku korpu.
- Pominju neke iznose koji su istina mali, a nama se i od tako malih iznosa diže kosa na glavi. Šta da radimo kad nijesmo u stanju da radom kupimo ono što nam je danas najpotrebnije. Doveli su nas u skoro bezizlaznu situaciju. Životni standard je pao na najniže moguće grane. Kako preživjeti sa ovom crkavicom koju dobijamo. Kako da sve ovo izdržimo i preživimo pitanje je za koje malo ko od nas ima odgovor – kaže Nišavićeva.
M.N.
)){kind=small}
