Ciklus predavanja „Helenstvo i savremeni svijet“, koja organizuje Centar za helenske studije uz pomoć Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori nastavljen je predavanjem prof. dr Filipa Ivanovića. Tema njegovog predavanja bila je „Duša, ljubav, vrlina: Etičko-erotska psihologija Maksima Ispovjednika“, dodajmo vrlo zanimljiva s obzirom na predstojeći praznik Vaskrs. Predavač na Van Lir institutu u Jerusalimu, Ivanović je kroz učenje velikog oca Crkve, Maksima Ispovjednika pokušao publici okupljenoj u knjižari Matice srpske približiti neke osnovne teološke i filozofske pojmove, a koji se u velikoj mjeri tiču hrišćanskih učenja. Ono po čemu najviše pamte Maksima Ispovjednika jeste njegovo uspješno pobijanje učenja o jednoj energiji u Hristu. Odnosno, „Hristove dvije prirode, ljudska i božanska, sjedinjene su ali nepomiješane. Obje zadržavaju svoje posebne karakteristike, ali su sjedinjene u drugom licu Trojice, odnosno u Sinu, dakle Hristu“, objasnio je Ivanović osnovu učenja ovog velikog teologa. Odnosno, Hristos ima dvije prirodne volje, ljudsku i božansku, a koje su u potpunom saglasju. „Ono što Hrista razlikuje od drugih ljudi, to je tzv. gnomička ili deliberativna volja, a koja ne odgovara ljudskoj prirodi, već ljudskom načinu postojanja“, kaže Ivanović. I na tome Maksim gradi čitav svoj sistem filozofije i teologije.
Pored ove, dr Ivanović je sa publici predstavio niz tema kojima se bavio Maksim Ispovjednik, a koje se direktno ili indirektno nadovezuju na ovu dogmu. Ivanović je posebno izdvojio učenje o duši Maksima Ispovjednika, odnosno psihologiju, u kontekstu pojmova ljubavi i vrline, odnosno erotologije i aretologije – etike. Sa pojmom erosa, ali ne u kolokvijalnom značenju, povezano je i pitanje drugog i našeg odnosa sa drugim i ontološki Drugim –Bogom. Pritom, podsjeća Ivanović, Maksim je zagovornik trihotomije duše, u kojem izričito naglašava da kretanja duše protivna prirodi dovode do neželjenih strasti. One su pak, podloga za samoljublje, pa potom i grijeh. Ispravno je da sva tri dijela duše – razum, želja i srčana (snaga) teže ka Bogu, govori Maksim. Odnosno, trebamo se odmaći od želje za materijalnim, gdje je intelekt podređen iracionalnim dijelovima duše. Pritom, navodi Ivanović, Maksim ne zahtijeva anihilaciju čula, već vraćanje u prirodno stanje, jer je i taj dio jednako potreban za zadobijanje božanskog znanja. Jer, jedino uz strasni dio duše, dodaje kasnije Ivanović, mi možemo imati – dobiti punoću “znanja” o Bogu. U suprotnom, imaćemo samo niz suvoparnih informacija, bez istinske ljubavi. A, ljubav je u hrišćanskoj hijerahiji vrlina ispred vjere i nade.Ujedno, samo uz ove tri vrline čovjek se može spasiti. Zato, Ivanović između ostalog navodi:
- Eros, dakle, predstavlja neposredno i intenzivno željno kretanje koje svoj umir nalazi samo u potpunoj obumljenosti sa objektom ljubavi. Ovo kretanje ima i-stajući, ekstatički karakter, što znači da biće ne pripada sebi već pripadass voljenom, te da nije saznato po sebi već samo po voljenom. To i daje Maksimu priliku da kaže da se um”kroz ljubavnu ekstazu, samo Bogom sav ispunjuje, ostvarujući tako umirenje u Bogu” – kaže Ivanović. Suprotno tome je već pominjano samoljublje koje čovjeka odvraća od Boga, od ljubavi, od jedinstva prirode. Pritom, dodaje Ivanoviž, Maksim za sebeljublje optužuje direktno đavola, koji iskorišćavajući čovjekovo sebeljublje uvodi ljude u stanje iskrivljenosti, fragmentarnosti, konstantne strasti i straha od bola, vezuje ih za materijalno. To pomaže Maksimu da, kaže Ivanović, definiše zlo, kao, uprošćeno pokušaj oboženja svega što podrazumijeva očuvanje tijela - materije.
- Strasno vezivanje za sebe i posvećenost svemu što održava tijelo vodi konstantnoj težnji za posjedovanjem, i uvodi u megalomaniju želje, kako to naziva Žan Migel Garig. U svojoj orijentaciji ka materijalnom i preferiranju zemaljskih stvari, čovjek ne samo da gubi svoju povezanost s Bogom, već i ratuje s drugim ljudima u svojoj konstantnoj želji za posjedovanjem svega što ga okružuje – na taj način ljudska priroda postaje skrhana u milijardu djelića, a ljudi postaju nalik zvijerima koje se bore i proždiru jedni druge – kaže Ivanović. To se očituje i individualno i na kolektiv. Jer, samoljublje je negacija i života samog. Ipak, samoljublje može imati i pozitivnu stranu, ali, ako je okrenuto ka poznanju Boga. Takvo, intelektualno samoljublje, navodi Ivanović, “donosi samooslobođenje i samoostvarenje rukovođeno čovjekovom orijentacijom prema božanskom kraju i cilju”.
Inspirativno predavanje pobudilo je i publiku da postavi nekoliko pitanj na koja je Ivanović strpljivo odgovarao. Ž.J.