- Autor: Ljubomir Živkov

Uvijek mi bude neprijatno – mada to, srećom, i nije često – kad me neko precijeni, država pak jedva čeka i daje sve od sebe da se drugima predstavi neuporedivo boljom nego što jeste. Uvjerena da se čitav svijet lažno predstavlja, upinje se i naša blijeda mati da očara okolne i prekomorske države svojom izuzetnošću, olimpijsko pleme drži da nijedan izdatak za tako uzvišenu svrhu nije prevelik, a ono što me je ovih dana dokrajčilo, blago rečeno, to je što i poharano stanovništvo isto misli što i njegova vajna, demokratski izabrana vlastela: za ugled Srbije – koliko god treba, svakome ko će zemlju predstaviti boljom i drukčijom nego što jeste!
Ne pratim život elite, ali tumaram po deponiji zvanoj internet i tu nabasam na tobožnji skandal koji su našijenci napravili u Parizu, gdje imamo još uvijek velelepni Kulturni centar, i gdje stoluje da li rođak sa sela, dramski pisac, ili neko njemu nalik, ali tamo su se po službenoj dužnosti, a dobrotom vladajuće stranke, obreli i rođaci naših velmoža iz gradova, a koji nijesu nikakvi pisci, uglavnom su se poslenici kulture tamo gadno pokarabasili, rukovodilac je kazao, gorko, da sa ljudstvom kakvo mu je dodijeljeno ne može da podiže ugled Srbije, njegov plemeniti vapaj da mu se na raspolaganje stave kvalitetniji podizači ugleda nije bio uslišen, bilo kako bilo, u svađi nasred Trećeg arondismana malo je falilo da udari Srbin na Srbina, srušili su jedan stilski astal iz vremena Pariske komune, skrhali mu jednu nogu i okrnjili duborez, bruka se raščula po cijeloj EU i po zemljama kandidatkinjama da uđu u porodicu evopskih naroda, da, naši su u svojoj prostodušnosti metnuli PVC prozore na zdanje koje je pod zaštitom francuske države, njihovog Zavoda za zaštitu spomenika i Uneska, pa će me vraćanje fasade u njeno prvobitno, prirodno, istorijsko i stilsko stanje koštati mislim sto hiljada eura, ali me astal i pendžeraj manje truju od dodatnog dokaza da na lažnom predstavljanju radimo punom parom.
Njegovo Veličanstveno Vladarstvo Aleksandar živi u uvjerenju da će takozvani orlovi na Svjetskom prvenstvu u fudbalu zasjeniti sve druge ptice i da će Srbija nakon finalne utakmice biti najuglednija država, i to ne samo u čarobnom svijetu fudbala, nego u svim zamislivim i nezamislivim oblastima koje državu čine državom. Kad naši sportisti osvoje medalju to je kao da se na svečano postolje penje kompletan državni vrh, a čim vrhuška siđe, na postolje se jedan za drugim penju silni siromasi i socijalni slučajevi iz Srbije, jer su svi oni kroz tu medalju pobijedili sirotinju i srednji stalež u mnogo razvijenijim državama! Medalja je uporediva samo sa naforom, medalja je materijalno i dekorativno ovaploćenje božanskog, a zamisao da se na sportskim nadmetanjima može isposlovati visoki ugled za državu praznovjerje je nad praznovjerjima.
Praznovjerci drže da je vrhunski sport simbol i dokaz svega vrhunskog što njegujemo i postižemo u našoj vrhunskoj državi, fudbaleri su doduše odavno razasuti po tuđinskim ligama, pa je teorija krvi i tla malko okrnjena, ali ako i igraju bezmalo svi na tuđinskom tlu, krvca je naša, i kad se tome dodaju dresovi i himna biće to još jedna prilika da se Srbija raščuje ne po dobru, nego po trijumfu nad cijelom međunarodnom zajednicom. U to ime vladar usmeno objavljuje ferman da će bjeloglavim supovima biti isplaćeno deset miliona eura ako budu dostojni Nemanjića i osvoje prvo mjesto!
Moji negdašnji saradnici listom su zapanjeni i ne vjeruju mi kad kažem da bih mogao da živim bez ijedne olimpijske medalje, ili bez ijednog rekorda, znam li ja, pitaju sablažnjeni, koliko znoja treba proliti da se osvoji prvo mjesto u Evropi ili u svijetu?! –Vidim da nijeste bolji ni drukčiji od države: zavoljeli biste svaku disciplinu u kojoj bi neko iz Srbije dobio medalju, ne znate ni pravila ni svrhu tekvonda, nijeste bili ni na jednom takmičenju, ni na treningu, ali biste odmah dali nacionalnu penziju, stan i ne znam koliko stotina hiljada eura djevojci koja je u tom sportu pobijedila.
Kažem im da joj je ta medalja plata, ne, ma kakvi, ona to radi za ugled Srbije, eh, da nam je više tih Milica, gdje bi nam kraj bio?! Ponavljam, ama sam nadjačan, da zbog mene ne mora niko da se znoji, a da nam je kao zajednici potreban nevrhunski sport, igrališta za djecu, za amatere i kak se veli rekreativce, da, to jeste u skladu sa mojom maštarijom o silnim honorarima koje bih dobio za još nenapisani bestseler, a od čega bi najveći dio otišao u moj fond za netalentovanu djecu, vrijeme je da se udari čifte elitizmu i veličanju borbe za opstanak, to bih ja učinio, uz nos državi opsjednutoj snom o višim bićima, o višoj zapravo rasi, kojoj prosječni i još slabiji od prosjeka primjerci moraju da služe do krajnjih njihovih granica, jer su potonji tek odskočna daska, pogon i katalizator ubogi za one koji mogu više, možda i najviše, a takvi će onda pronijeti nadzemaljsku slavu Srbije, pronijeće je po vascijelom internetu, po svim kanalima koje daljinski upravljač može da otvori, o nama će se čuti u cijelom svijetu, a kad svi ovi naraštaji, savremenici i svjedoci slave naše, budu pod zemljicom čarnom, još će ostati snimci naših uspjeha, i još će moći da se čuje MP3 „Bože pravde“.
Šta bi bilo kad niko od naših sportista ne bi osvojio nijedno zlatno odličje, ni srebrno, ni bronzano? Bi li naše bivstvovanje imalo ikakvog smisla, bi li se takav život mogao izdržati, i koliko dugo?
Moji odavno dresirani i prezadovoljni dresurom prijatelji će na to: „Pa zar se ti ne raduješ napretku sporta, ne pitaš se gdje su granice ljudskih mogućnosti?!“ – Naravno da se ne pitam! Djevojka na Olimpijadi diže tegove triput teže od nje same, dizaču tegova se, pred zadivljenim i besposlenim čovječanstvom, i naočigled preplaćenih članova MOK-a, slomi ruka, taj se lom kostiju začuje kao da je u šumi zbog mraza pukla grana, žrtvi se otme urlik bola (koji ju, gle, povezuje sa svima nama kojima zlatna medalja i podizanje ugleda otadžbine nijesu na kraj pameti) – šta se tu veličanstveno događa, što bi anonimni sunarodnici morali cijelog vijeka da finansiraju?!
Tu moji oponenti, srećni što su u tolikoj većini i tako prijatno ušuškani u naviku divljenja pobjednicima, već gube strpljenje: „Daj, pa sve države to rade!“ – „Pa neka rade, ja se sa svim državama ne slažem: vladajuće elite novcem stanovništva plaćaju ono što one smatraju reklamom, a ja ću vam sad poslednji put ponoviti da državi ne priliči i ne pomaže reklama.“
Ljudi bi da podižu ugled apstrakciji kakva je država, a kad tražim da definišu ugled, svima je to ispod časti. Kad je Novak Đoković harao kontinentom, ugled Srbije bio je na vrtoglavom vrhuncu, kako to, pitam, nije li to ugled lično Đokovićev, pa onda njegovog tima, pa njegove familije koja ga je načinila zavisnikom od pobjeđivanja, nije li to uspjeh njegove prve učiteljice, pa Hrvata koji ga je trenirao u Njemačkoj, pa kuvara koji je u tom kampu omogućio zdrav i pravilan razvoj tih svih sportskih organizama? Koliko ima koncentričnih krugova i elipsi oko prvaka u tenisu, prije nego što se na dalekom obzorju ne ukažu državne granice Srbije, sa njenim karaulama i graničnim prelazima?
I šta se dešava kad takva pobjednička uzdanica i nepresušno vrelo ugleda Srbije počne da gubi i da se stropoštava na svetoj ATP listi, zar ne krnji građanin Đoković već duže vrijeme naš zajednički, državin i narodov ugled, zar ne bi država, ako uspješnima udjeljuje šakom i kapom, trebalo da ga zbog njegovog posrtanja novčano kazni?! Njemu lično nije ni davala (držala ga je, shodno svojoj najsvjetlijoj tradiciji, u neravnopravnom položaju: nije mu dala čak ni stan, koji je onda on, budući stambeno i svekoliko zbrinut, mogao pokloniti nekoj porodici nedorasloj da podigne šampiona u bilo čemu), ali ako je naš ionako visok ugled dosad besplatno i dragovoljno – ili usput – podizao i podizao, sad je počeo da škodi našem ugledu i da dovodi u pitanje našu svekoliku nadmoćnost!
Ili se vrati na vrh, mladi čovječe, ili uzmi državljanstvo samo Monaka, pređi u budizam, ili gdje ti je drago, pa onda podrivaj ugled kneževine i Dalaj-lame koliko ti drago.Peščanik