Piše: Vladislav Dajković
Američki identitet stvarao se kroz relativno kratku istoriju. Urođeni osjećaj da su baš oni odabrani, kreirao je javno mišljenje o sopstvenoj izuzetnosti kao nacionalnoj ideologiji. Srž ove ideologije je zapravo mišljenje da su SAD jedinstvene, te da je njihova dužnost da oslobađaju druga društva i sprovode (čitaj: izvoze) načela demokratije širom svijeta.
To mišljenje počiva na stubovima kapitalističkog sistema i personifikovano je kroz, sada već čuveni, „američki san“. Kulturna industrija SAD na čelu sa Holivudom poslednjih decenija bila je glavno sredstvo za stvaranje i jačanje nacionalnog identiteta, međunarodnog imidža zemlje, ali takođe i sredstvo koje je ponajbolje pokazalo nedostatke tog sistema.
Istorijski posmatrano, kada su prvi Evropljani došli brodom Mayflower u Sjevernu Ameriku osjećaj različitosti razvijao se pod uticajem činjenice da su rijetki među njima svojevoljno napustili svoja ognjišta vođeni željom da naprave životnu promjenu, dok je većina zapravo bila prognana – kao osuđenici za najteža krivična djela ili politički izgnanici.
U tom smislu, iseljenici su od strane engleske krune bili prepoznati kao građani drugog reda. To je, na drugoj strani, izazvalo potrebu za kreiranjem novog (nacionalnog) identiteta i podstaklo želju za potpunim osamostaljenjem. S tim u vezi, iseljenici su počeli da odbijaju sve što je povezano s Evropom, britanskom krunom i feudalizmom. Prema Bermanu (Moris Berman), upravo ovi događaji su definisali njihov negativni identitet ili identitet zasnovan na negaciji, poricanju tj. “možda ne znamo šta smo, ali znamo šta nismo”. Ostavljanjem starog sistema vrijednosti iza njih, oni su stvarali novi sistem na temelju ideologije demokratije i slobode.
Međutim, potreba za negacijom i dalje je u samoj biti njihovog identiteta.
Iako je kasnije, sveto trojstvo američkog identiteta formulisano kao kombinacija tri elementa: života, slobode i potrage za srećom, on se i dalje temelji na stalnoj potrebi bitisanja u suprotnosti s nečim. Konfrontacija je i dalje neophodna kako bi se nacija homogenizovala ali i kako bi se skrenula pažnja sa gorućih unutrašnjih problema, kako primjećuje sociolog Moris Berman. Američki „Manifest Destiny“ je vrlo popularan način razmišljanja ili uvjerenja, koji se odnosi na to da je američki sistem vlasti potpuno drugačiji i dijametralno suprotan od evropskog i da američka nacija ima puno pravo da stvara i bira sopstvenu sudbinu. Vodeći se time, insistiralo se na stvaranju sopstvene ideologije i specifičnih sredstava njene popularizacije.
U tom kontekstu, kulturološki imperijalizam je danas jedan od najvažnijih i najmoćnijih sredstava za širenje sopstvene ideologije i ostvarenje globalne dominacije. Ko posjeduje primat u kulturi, posjeduje moć. Sjedinjene Države i te kako imaju svijest o tome i koriste kulturu kao oružje za vladanje svijetom. Takođe, kulturološki imperijalizam najbolje reprezentuje tzv. meku moć, ili bolje reći moć da navedete nekog da čini ono što vi želite, bez upotrebe fizičke sile.
Iako postoje mnogobrojni primjeri korišćenja meke moći (soft power), u nametanju poželjnih potrošačkih obrazaca (garderoba, muzika, hrana), definitivno nabolji primjer jeste Holivud sa svojom filmskom produkcijom. Premda prvenstveno napravljeni u svrhu zabave i zaboravljanja tmurne svakodnevice, filmovi imaju ogroman uticaj na svoju publiku (skoro cijeli svijet) sa svojim subliminalnim porukama.
Filmovi Holivuda, uobičajeno, predstavljaju Sjedinjene Američke Države kao zemlju sa savršenim sistemom, tzv. “raj na zemlji”. Filmovi obično počinju sa scenama velikih i lijepo uređenih kuća, sa čijih krovova se vijori „stars and stripes” zastava. Svako želi živjeti poput porodica iz ovih filmova, filmskom ostvarenju „američkog sna”: velika kuća, više od jednog automobila, bezbrižnost koju reflektuje savršen raspored dana, koji uglavnom počinje doručkom sa žitaricama i mlijekom, poznat u nekim dijelovima svijeta kao kapitalistički doručak.
Ovaj stereotip holivudskih filmova ima ogroman propagandi uticaj. SAD upravo nastoje da dokažu da su filmovi koji dolaze iz Holivuda slika realne situacije u zemlji, te da su neraskidivo povezani sa zvaničnom politikom Bijele Kuće. Recimo, u vrijeme najveće ekonomske krize 2008 slučajno ili ne, pojavljuju se filmovi koji predstavljaju SAD kao najjaču vojno-ekonomsku silu, ili ranije, veoma česti filmovi tokom i nakon Hladnog rata gdje su narodi jugoistočne Evrope nerijetko prikazani kao teroristi i zločinci koji žele da ugroze američke nacionalne interese, dok su holivudski junaci predstavljeni kao antipod ovom stereotipu: neustrašivi borci za slobodu i pravdu, borci protiv terorista pa čak i vanzemaljaca. Ovaj filmski kliše je zapravo hologramska projekcija same biti američkog eksepcionalizma.
Pogubnost ideologije „američke izuzetnosti” se ogleda u tome što je potpuno iskrivila sliku i predstavu koju Amerikanci imaju o sebi samima. Oni (Amerikanci prim. aut.) misle da su potpuno savršeni. Na račun toga se postavlja pitanje kako je moguće promijeniti nešto (nabolje) kada je već savršeno? Američka izuzetnost je oblikovala naciju u tom smislu da je narod usvojio vjerovanje da su oni izabrani od strane Boga da budu njegovi izaslanici u svijetu i da su SAD zapravo ‘’grad na brdu’’ (John Winthrop). Osjećaj svemoći i vjera u opravdanost sopstvenih postupaka u političkom kontekstu funkcioniše kao „role of God”.
Međutim, kristalno je jasno da SAD svoju ideju demokratije ne sprovode jer su vođeni od Boga, kao što tvrde. To rade jer su vođeni profitom i željom da uspostave i sačuvaju svoju dominaciju u svijetu. Američka izuzetnost je stvorena od strane male, ali pažljivo probrane grupe ljudi, tvrdi sociolog i pisac Wright-Mills. Ova mala grupa donosi najvažnije odluke, upravlja vojskom, bira predsjednike i vodi najuspješnije kompanije. Ova grupa (elita) koristi ‘’izuzetnost’’ za iste svrhe koje su koristili i američki oci (Founding fathers) prilikom osnivanja Amerike. Pomenuta elita nastoji da putem ove ideologije stvori ambijent u kojem postoji privid kako su odluke koje su oni donijeli zapravo odluke cjelokupne američke javnosti, te da su donijete u korist države, a ne njih samih.
No, izvan ovog ideološki konstruisanog eksplanatornog modela zbilje, postoji čitava (ne)skrivena realnost. Naime, među samim Amerikancima postoje ogromne, pa čak i nepremostive, klasne i socijalne razlike koje se personifikuju kroz istorijski visok javni dug, davno probijene kreditne limite, beskrajne studentske pozajmice, i konstantne ratove.
Ova ideologija se pokazala dvoslojnom, samim tim što iznad izabranih (američko društvo) postoje “više” izabrani (elita). Zaključak upućuje na to da američko stanovništvo živi u neznanju, pod kontrolom male grupe ljudi, duboko ušuškano u lažni sjaj amerčkog sna.
Onog trena kad se svijest američkog naroda probudi, pobuni i shvati da realnost nisu holivudski filmovi, rijaliti programi, video-igrice i uskrati eliti moć da vlada svijetom i donosi odluke u ime cjelokupne američke nacije, ne samo američko stanovništvo, već i čitav svijet, krenuće snažno naprijed, oslobođen sprega koje su ga dosad sputavale i kočile raznim vještački izazvanim krizama i ratovima.