Piše: Milan Mišić
Izvući Holandiju iz Evropske unije, odbaciti euro, zatvoriti granice i zaustaviti imigraciju, naročito muslimana – bio je program lidera holandske opozicije zbog čega su tamošnji izbori bili u fokusu svjetske pažnje. Gert Vilders, evropski klon Donalda Trampa (ali bez sopstvene poslovne imperije i pratećih milijardi), najavljivao je da će trijumfovati, dok su u mnogim evropskim prestonicama strahovali da će talas populizma započet lane ”brizlazom” (naša riječ za ”bregzit”), a nastavljen Trampom, postati cunami…
Holanđani, nenaviknuti na globalnu pažnju, izašli su u srijedu na birališta u rekordnom broju: odziv je bio 81 odsto, najveći u poslednje tri decenije. I presudili su. Ishod je takav da je njemačkoj kancelarki Angeli Merkel bio povod za neobičnu tvit-čestitku: ”Holandijo, ti si šampion”.
Holanđani doduše nisu Vildersov program sasvim odbacili – osvojio je 13 odsto glasova i time 20 poslanika u parlamentu od 150 mjesta, pet više nego što ih je imao – ali su ipak glasali više razumom nego emocijama. Vilders je drugi po snazi, ali pošto su se sve iole važne partije zarekle da s njim neće paktirati u sastavljanju vlade, ostaje ono što je i bio: bučna opozicija.
Žitelji ”zemlje lala” su, po običaju, raspodijelili svoje glasove: u utakmici čak 28 stranaka – ovako bujan partijski pluralizam je tamošnji specijalitet - najviše je dobila ona sadašnjeg premijera Marka Rutea, lidera Narodne partije za demokratiju (VVD) – 33 poslanička mjesta. Predstoje dakle mukotrpni pregovori za sastavljanje koalicije, ali pošto su Holanđani na to navikli, neće biti velike drame.
Mediji su posle prebrojavanja glasova požurili da ovakav ishod proglase ”porazom populizma”. Ovi izbori su svakako bili test ”trampizma” u Evropi i na neki način jesu šamar populistima. Ali da li je trajni ili privremeni, tek će se vidjeti. I to brzo: glavna predstava je već sledećeg mjeseca u Francuskoj, po sudbinu EU svakako važniju od Holandije, gdje ženski klon Trampa, Mari Le Pen, ima najveće izglede da trijumfuje u prvom krugu. Kako će se pak provesti u drugom, to je veći znak pitanja. A u septembru je još delikatniji ispit: izbori u Njemačkoj, gdje kancelarka Merkel traži četvrti mandat i gdje desničarska ”Alternativa za Njemačku” očekuje da se domogne parlamenta.
Ali svakako je olakšanje što je izostao ”efekat domina” od koga se strahovalo, jedan sveopšti trijumfalistički marš ekstremističkih lidera radikalne desnice, ksenofoba, pa i rasista. Pokazalo se da u politici ne postoje šabloni: svaka zemlja je priča za sebe, naročita kombinacija ekonomskih i društvenih prilika, nada i strahove njenih žitelja – i zasebnih izbornih pravila. Uz, razumije se, jedno opšte mjesto: da globalni poremećaji, opšta kriza kapitalizma, negativne posledice globalizacije i migrantski pritisak bez presedana, nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.
Prerano je dakle da se slavi poraz populizma – on je samo malo ulubljen - iako je ohrabrujuće da su u Holandiji dobro prošle dvije partije koje su kampanju vodile na proevropskoj platformi. Uzroci porasta ”narodnjaštva” (da opet upotrijebim našu riječ) – ideologije koja dobar narod, posredstvom jakog vođe, suprotstavlja sebičnim i korumpiranim elitama, ravnodušnim prema problemima običnih ljudi - nigdje nisu uklonjeni. Holanđani su međutim pokazali da ne vjeruju da za to postoje laka i brza rješenja.
Padu rejtinga Vildersa i jačanju Rutea doprinijeli su međutim i neki spoljni faktori koji su za holandske birače bili otrežnjujući. Prije svega (ne)očekivani konflikt sa Turskom, čiji je predsjednik Tajip Erdogan, u žaru svoje borbe da na referendumu sledećeg mjeseca promijeni politički sistem zemlje i de fakto stekne moć sultana, u Holandiju je, da bi agitovali u tamošnjoj turskoj dijaspori, bez dogovora sa vladom u Amsterdamu poslao čak dva svoja ministra. Što je aktuelnom premijeru pružilo priliku da, sedam dana prije izlaska na birališta, pokaže svoje patriotske potencijale – i nezvane goste protjera.
Holandija, zemlja koja je među osnivačima EU, jeste dakle smirila Evropu, za šta su joj sa mnogih strana stigle čestitke. Onu Merkelove već smo pomenuli, a oglasio se i Žan Klod Junker u ime Evropske komisije, slaveći ”izjašnjavanje protiv ekstremizma” , francuski predsjednik Fransoa Oland je pozdravio ”čistu pobjedu protiv radikalizma”. Reagovale su i berze: to što Vilders nije dobio ono čemu se nadao bio je razlog da investitori pokažu izvjesnu dozu optimizma.
Ali brige ostaju: ovih dana treba da započne formalni dvogodišnji proces razvoda sa Britanijom, praćenog unutrašnjim preispitivanjima preostalih 27 članica kako dalje – kako u sopstvene redove vratiti ugroženu tolerantnost i populističkim tiradama narušenu ozbiljnu politiku. I obnoviti vjeru u razloge sopstvenog postojanja.
(Autor je bivši
glavni i odgovorni
urednik ,,Politike'')