- Piše: Magda Peternek
Sto ljudi –sto ćudi. Nisu ove izreke ''pale s Marsa'' već su u pitanju stari izvori istine i iskustva naših predaka. Sretala sam razne ćudi i radovala se što ih upoznajem, trudeći se da razumijem i njihove različitosti i potrebe. Toleranciju ne smatram vrlinom već prirodnom i neophodnom vrstom komunikacije, tako da sam je uvijek imala i u rezervi.
Ipak, oni kojima toleranciju svjesno nisam pružala, i gdje sam čak bila i biću beskrajno škrta u razumijevanju jeste ona sorta ljudi koja neće, ne umije ili ne želi baš ničemu da se raduje. Svjesno ili nesvjesno, nije me zanimalo, jer je sama pomisao da neko nema jednu od najljepših osobina u meni uvijek izazivala i odbojnost i razočaranje. Na tom putu ,,od sto ćudi'', nabasala sam na jednu koja je upravo ova navedena stanja izazvala u meni. Evo njenog ,,profila''.
Ona ne farba i ne šara jaja, ne zato što nije ni pravoslavac ni katolik (ili što ne zna da se ,,tuca'') već zbog toga što Vaskrs ili Uskrs ne smatra nekim važnim praznikom! Za nju su svi praznici, samo obični i dosadni dani, u njenom ,,neobičnom'' i ,,zanimljivom'' životu.
Ona ne zna kada se kaže- Hristos vaskrse, a kada Hristos se rodi, tako da je i Božić za nju kao i Vaskrs- dan k'o svaki drugi , nimalo vrijedan radosti i veselja.
Ona ne kiti jelku, ne dočekuje Novu godinu ni po jednom kalendaru, jer u njenom kalendaru su svi dani dosadne kopije prethodnih. Ne pravi rusku salatu, ni tortu, niti se raduje prasencetu na ražnju. Ona nema vremena jer je baš tih dana previše ,,zaposlena''.
Ona ne slavi krsnu slavu, ne zato što je nema, ili što se možda više raduje Bajramu, već što je taj divan i radostan čin samo jedan naporan i ,,već viđen dan''.
Ona ne slavi rođendan, ne zato što je zaboravila datum, već zato što je, kako mi nezainteresovano promrmlja, ,,za nju dan kada je došla na ovaj svijet jedna potpuno nebitna stvar''.
Ona ne zna da pruži osmijeh, da ga daruje, nema pojma ni osjećaja da ga prigrli. Ja joj baš zato neću nikada pružiti osmijeh, jer živjeti život prolazeći pored njega kao nezainteresovani zalutali putnik, i smatrati ga jednoličnim, jednostranim i površnim, za to nema ni opravdanja ni razumijevanja.
Na pitanje kakve joj emocije bude španske i turske serije, i ona rulja ''Parova'', i da li je možda baš tada ''HAPPY'' , ostade na trenutak bez riječi. Kad pomislih da sam ''ubola'' baš tamo gdje sam i željela i htjela, ona me razuvjeri odgovorom: ''Ja to gledam jer nema ništa zanimljivije. Često gledam i reprizu, kad imam slobodnog vremena''.
Pomislih, šta li radi kad nema ,,slobodnog vremena''? Odgovor mi se prosto i jednostavno nameće- ona ne radi ništa, baš ništa što bi unijelo sreću i vedrinu, ni u svoj, ni u život njenog okruženja. Njeno okruženje su zapravo ubitačno monotoni i ustajali dani.
Ona je prazna kao izduvani balon, zarobljena u kolotečini besmislenog susreta sebe i života. Užegla u tvrdokornoj nesposobnosti da razvuče osmijeh (a bogami i pitu), da raširi ruke i pruži razdragan korak.
Ona ne zna šta je želja, ni strast, ne umije da zavoli, niti da se zaljubi u ljubav. Njeni su dani uvijek sivi. Ne zna ni da se zahvali suncu na blagom milovanju, niti umije da zamisli želju kada pada poneka zvijezda. Njene misli su skučene, plitke, neprovjetrene.
Ona je neko koga ja vrlo svjesno i vrlo odlučno ne želim i ne srijećem na svom putu. Ona nije praznik ni za oči, ni za dušu. Ona je prazna, a život takvih potpuno je šupalj. Ono što joj preostaje jeste da presipa zauvijek iz jednog u drugo. Ja je neću prekidati. Ni ja ni moj bič. Jer, čovjek bez punog srca i radosti je kič.
(Autorka je pjesnikinja)
Ona ne kiti jelku, ne dočekuje Novu godinu ni po jednom kalendaru, jer u njenom kalendaru su svi dani dosadne kopije prethodnih
Ne zna ni da se zahvali suncu na blagom milovanju, niti umije da zamisli želju kada pada poneka zvijezda. Njene misli su skučene, plitke, neprovjetrene