-Piše: akademik Zoran Lakić
Stranci su dosta pisali o našem antifašističkom ratu 1941–1945. godine. Kod nas su, uglavnom, prevođeni autori koji su pozitivno cijenili tu našu borbu. Tako je došao na red da bude preveden i niko drugi nego Herman Nojbaher – general Hitlerovog Vermahta i specijalni savjetnik njemačkih okupacionih snaga za jugoistok Evrope. Nije nominovan za komandanta okupacionih trupa u Jugoslaviji, jer, po Hitleru, ta država više ne postoji nakon kratkotrajnog aprilskog rata 1941. godine. Ostalo je otvoreno pitanje da li su fašisti svi koji nose fašističke uniforme.
Nojbaher je istaknuta ličnost Hitlerove Njemačke. Iz njegove biografije se zaključuje da je u velikoj mjeri uticao na stanje u okupiranoj Jugoslaviji. Iz objavljenih i kod nas prevedenih njegovih ,,Memoara’’ može se zaključiti da je vrlo često dolazilo do nesporazuma s odgovornim funkcionerima okupacione vlasti – zbog pitanja represalija prema stanovništvu. Jedno od spornih pitanja bila je odmazda – za jednog ubijenog Njemca biće strijeljano 100 talaca.
Smatrao je da drastične odmazde mogu samo da škode njemačkom Rajhu, zato što je poznato da su Srbi osvetnici koji ne praštaju. Ulazio je u analizu karaktera čovjeka, a dobro je poznavao istoriju srpskog naroda. Svoje stavove je otvoreno izlagao lično Hitleru. Hitler je to cijenio bez obzira na to da li se i koliko slagao sa generalom Hermanom Nojbaherom.
U daljem portretisanju Nojbahera, koristićemo se njegovim stavovima iz knjige ,,Srbi u memoarima Nojbahera’’, koju je nedavno objavio Srpski nacionalni savjet Crne Gore. Srbi su tradicionalno bili protivnici Njemačke. Svi ostali balkanski narodi bili su njemački saveznici; sarađivali su sa Njemcima. Cijenio je Srbe i dobro poznavao njihovu istoriju. „Tokom Prvog svjetskog rata – Srbi su stekli glas hrabrih vojnika... Gering je bio zagovornik prijateljskih odnosa sa Jugoslavijom“. Drugi fašistički funkcioneri su upozoravali svoje vojnike – da ne zaborave da su oni osvetnici poginulih sunarodnika iz I svjetskog rata, kada se potocima lila njihova krv po gudurama.
Samo u jednoj akciji odmazde suprotstavio se strijeljanju 850 srpskih talaca 1943. godine. Tokom čitavog rata suprotstavljao se sistemu represalija nad civilnim stanovništvom okupirane Srbije i kasnije Crne Gore. Posebno su bili oštri razgovori o pitanju represalija sa SS funkcionarom Majsnerom. Smatrao je da je „zadatak policije – da pronađe prestupnike, a ne da prati i traži taoce“. Ovaj otvoreni sukob je riješen pozivom Majsnera iz Beograda. U svojim zabilješkama otkriva nove podatke o hapšenju četničkog komandanta Pavla Đurišića. Na primjedbu Nojbahera da su „Muslimani, takođe Srbi“, Đurišić mu je odgovorio: „Ko je Musliman, taj nije više Srbin“. Vrijedan je i ovaj zapis: „Meni je uvek bilo savršeno jasno, da bismo mi, za Pavla Đurišića, u slučaju invazije zapadnih sila na Balkan – ponovo postali njegovi neprijatelji br. jedan“.
„Srbija je bila zemlja gdje su komunisti imali najslabije pozicije na Balkanu... najmanje pristalica“, bilježi Nojbaher.
„Šiptari su se ponudili da protjeraju što je moguće više Srba... Preporučio sam ablanskoj vladi da stane na kraj sa protjerivanjem Srba... Džafer Deva... mi je obećao da će intervenisati, kako bi progoni protiv Srba prestali“. Zanimljiva su i njegova zapažanja o Draži Mihailoviću: „Sam Draža se uzdržavao od svih pregovora sa Njemcima. Ostao je protivnik okupatora i vjeran saveznicima“... „Sa sigurnošću je računao da će Njemačka izgubiti rat“.
U oktobru 1943. godine, nakon kapitulacije Italije, Nojbaher je zagovarao da Njemačka „igra na srpsku kartu“. Predložio je ministru inostranih poslova Ribentropu stvaranje federacije Srbije, Crne Gore i Sandžaka“. Njemačka vojna uprava bila bi veoma ograničena. Zahtijevao je i da se oslobodi iz zatočeništva srpski patrijarh dr Gavrilo Dožić. Računao je da bi na taj način mogao da „istisne Titove partizane iz Crne Gore“. I Hitler je pokazivao interes za ovakvo prekomponovanje Balkana. Na kraju ga je odložio. „Prvo moram da pobijedim, da Njemačka dobije rat, a posle toga sve će ostalo da dođe samo od sebe – na svoje mjesto!“
General Herman Nojbaher je 1945. godine bio zarobljen. Osuđen je na 20 godina zatvora. Za to vrijeme je i napisao svoje ,,Memoare’’ da svojedoče da je rat mogao biti mnogo humaniji.