-Pi­še: Mi­li­sav S. Po­po­vić

Jetra. Najveća i specifično usamljena žlijezda u ljudskom organizmu. Pored brojnih funkcija, naglašena je njena ključna sposobnost u procesu pročišćavanja krvotoka, tj. u ak­tivnoj detekciji i selekciji toksina koje svako čeljade autonomno akumulira. Na taj način šti­ti ostale organe od agresivnih čestica i patogenih klica - omogućavajući im (koliko-toliko) nesmetan rad.
Ujedno, jetra predstavlja jedini unutrašnji organ koji se može regenerisati. Međutim, to joj ne pruža apsolutnu moć u borbi protiv otrova, masti... a i sama je podložna vi­ru­snim oboljenjima. Takođe, jednako je osjetljiva na spoljne uticaje, mučko prežderavanje, kao i na sam položaj tijela tokom spavanja. Ipak, smatra se ,,najinteligentnijim” i ,,najvrednijim” radnikom u mesnim rudokopima kod sisara. Šteta što je ne uvažavamo makar za mr­vu, koliko nas ona svakodnevno šti­ti od kisele pakosti žu­či.
U ranijim kulturama postojao je poseban kult tretiranja ljud­skih izn­utrica... Sadržaj utrobe žrtvovanih ,,poklanjao” se kakvom rogatom ili zubatom božanstvu, miješajući se sa dru­gim životinjskim i bilj­nim sastojcima. Tako se dobijala posebna smješa (orc) – bitna za važne magijske rituale, ali i za liječenje neke grdne boleš­tine. Orc je, kažu, bio vrlo efikasan i kod zacjeljivanja rana, ljubavnih ožiljaka i micanja maće sa nerot­kinja. Od tih, takozvanih ,,humanih” recepata se odustalo danom kada je zabranjeno skrnavljenje tijela u svr­hu farmako-čaranja. Međutim, ni­su svi običaji zamrli baš svuda... u vrletima džun­gli i dalje ima vračeva (magova, volšebnika) koji svojim plemenima na kori drveta iznose komade srca, mozga, bubrega... ali ne i jetre. Naime, od davnina se znalo (iako uvida u anatomiju nije bilo) da čovjekova džigarica može da dovede u stanje transa onog koji je okusi. Jer sokovi koje svako od nas ima predstavljaju zaseban hemijski zapis, koji se taloži, vri i kulja, gdje drugo nego u jetri. Ono što nama predstavlja nesmetan unutarfluidni sastav, za drugog može bi­ti gust karamabol – opasan do mjere fatalnog.
Eskimi su svoje neprijatelje, posebno ratoborne došljake sa južne strane kontinenta, eliminisali na dovitljiv način... ponizno bi ih pozvali na zajednički obrok, i sa kvazi strahopošt­ovanjem darivali krvavi odrezak fokine jetre. Ovi bi, odmah po zalogaju, osjetili nagli pri­liv snage i unutarnju vatru... što im je pružalo bogovski dojam, skoro pa realan doživljaj nepobjedivosti i otpornosti. Ipak, nakon dva dana umirali bi u strašnim mukama, vriš­teći i zgrčeni od bolova. Naime, krepavanje bi nastupilo zbog prevelike doze jetrinih agenasa – stanje koje se danas naziva ak­utnom hipervitaminozom sa toksičnim posledicama. Toliko energije, čovjekov organizam ne može svariti, a da se ne raspukne.
*
Divlje mačke lovinu nikad ne čereče bez reda... vode računa da se prvo dobro zadoje kr­vlju što lip­ti iz gazeline vratne žile... a tek onda prelaze na stomak... tada pažljivo oslušk­uju mirise iz jetre... tek kada ih njuh ubijedi da nema smrada, zariju zube u čudesni jastu­k. I najtanji sum­nji­vi ton isparenja će ih odbiti, ma koliko skapavali od že­lje da se nahrane. Jer... uvijek je ljepša dostojanstvenost sporog gašenja od gladi, nego bijesni trzaji od nabrekle sitosti.
*
Profilisanju je poznata pojava da se s vremena na vrijeme među ljudima pojave oni koji imaju neuobičajene psihičko-emotivne sposobnosti... Kadri su da prouzrokuju kod okoline empat­ske ispade – bilo destimulativne (kada je u pitanju agresija) ili stimulativne (vedrina, sjaj, optimizam). Liverfjužn je termin kojim se obilježavaju, iako je bilo diskusija da takav aspekt duha zaslužuje ljepše ime. Radi se o osobama koje na specifičan način umiju da upiju mentalne otrove zajednice i pročiste vazduh od tjeskobe. Kako to rade, nauka nema odgovora (ni­ti će, jer nije sve do nauke)... ali, svako od nas makar jednom u životu imao je prilike da upozna osobu koja pukom pojavom mijenja naše stanje na bolje... na zdravije.
 A, šta je sa ovdašnjim jetrenim ljudima? Da li ih ima? Kako se nose sa kolek­tivnim isparenjima?
 Ako i postoji makar jedan takav, onda je najveća i usamljeno specifična žlijezda u druš­tvenom organizmu. Pored brojnih funkcija koje bi imao, naglašena bi bila njegova sposobnost u procesu pročišćavanja krvotoka sujetnog duha, tj. u ak­tivnoj detekciji i selekciji toksina (otrova) koje svako od nas autonomno akumulira i ši­ri poput gube. Liverfjužn šti­ti ostale jedinke od agresivnih čestica i patogenih klica - omogućavajući im (koliko toliko) nesmetanu radost u životu.
Ujedno, jetreni čovjek predstavlja jedino biće koje se može regenerisati. Međutim, to mu na našim prostorima neće pru­ži­ti apsolutnu moć u borbi protiv katrana, masti i ujeda... Takođe, jednako bi bio osjetljiv na spoljne uticaje, mučko probadanje pogledima, kao i na sam položaj tijela tokom letenja. Prirodno, jer se gmazovi ljute na one sa krilima. Ipak, smatrao bi se ,,najinteligentnijim” i ,,najvrednijim” radnikom u mesnim rudokopima ovdašnjeg soja. Šteta što smo ih proganjali, raskasapili i proždrali. Ovi što su ostali, zaključali su se doma.
Pitam se, da li nas više boli sop­stve­na ne­sre­ća, ili čisto srce kod nekog drugog čovjeka?
Kažu da sve ređe zmija ujeda čovjeka... vjerovatno da se ne bi otrovala.

Posvećeno djeci koja su digla ruke na sebe... Ljudima koji su postali monstrumi. Da smo njegovali vile ili jetrene ljude, možda bi im ovi isisali zle sokove.