- Piše: Čedomir Antić
U selu Slatina u blizini Adrijevice bratstvo Račića podiglo je spomen-ploču Puniši Račiću. Republika Hrvatska uložila je najoštriji protest, crnogorske vlasti smjesta su se obavezale da taj „spomenik“ sruše.
Puniša Račić bio je učesnik ratova za oslobođenje i ujedinjenje, bio je radikalski prvak, Pašićev mladi saradnik, narodni poslanik, bio je i zloglasan kao korupcionaš, tvrdokoran i prijek čovjek. Puniša Račić je u istoriju ušao kao atentator u skupštini. Poslije mnogo dana teških skupštinskih debata i svađa tražio je od hrvatskoh poslanika da „povuku riječ“. Pogibiju trojice i ranjavanje dvojice hrvatskih poslanika rijetko ko je u srpskim zemljama tog vremena vidio kao junačko djelo. Bilo da je „branio svoj obraz“ kako su tvrdili Hrvati (od optužbi da je pljačkao begove po raškom kraju) ili dostojanstvo srpskog naroda od nepristojne ponude da bude plaćena krv sa Kajmakčalana pa da Hrvati više ne moraju da se sjećaju ko im je donio makar demokratiju i pravo na jezik ako ne i slobodu – Račić je djelovao sam i na svoju ruku. Nanio je nesreću svojim žrtvama i njihovim porodicama. Donio je propast sebi zato što će za taj zločin biti dva puta kažnjen. Nakon što je krajem 1944. tada mladi Dobrivoje Vidić (kasnije srpski komunista sa najdužim stažom u CK) sa govornice na sjednici skupštine koja je proglasila osnivanje Narodne Republike Srbije, usred Beograda, rekao da su zločini koje su pretrpjeli Srbi u Hrvatskoj i Bosni samo kazna za predratnu velikosrpsku hegemoniju, izvjesno je da je ovaj zločin sa stanovništa fašizma, komunizma, ali i hrvatske nacionalne ideologije bio jedno od opravdanja za genocid u kom je ubijeno najmanje pola miliona Srba.
Puniša Račić bio je za svoj zločin osuđen na maksimalnu kaznu zatvora predviđenu u Kraljevini SHS. Pritvor je izdržao u zloglasnoj Glavnjači. Imovina mu je bila zaplijenjena. Oslobođen je tek 1941. godine zbog izbijanja rata. Okupaciju je preživio mirno u Beogradu, ne miješajući se u ratna zbivanja. Odmah po oslobođenju komunističke vlasti su ga odvele od kuće i pogubile. Njegova tačna sudbina nije poznata i ne zna se gdje mu je grob. Ubrzo je u miru, bez suda, ubijen i njegov sin. Veliki istoričar i poluludi čovjek Vladimir Dedijer, u jednoj istoriji naroda Jugoslavije zabilježio je kako oni koji su uhapsili i ubili Punišu Račića „nisu vodili računa o istorijskoj istini“, jer trebalo ga je prije pogubljenja ispitati (mučiti) da prizna ono što je dijalektičko-materijalistički već odavno jasno, a to je da je „iza ubistva stajao kralj Aleksandar“...
Čitam tekst Andreja Nikolaidisa o spomen- obilježju Punišu Račiću. Očekivano... Malo rasizma: bratstvo (Račića koje je sprovelo izgradnju spomen-ploče) je prema Nikolaidisu „diluvijalno-pećinski naziv“ koji skriva navodno „progresivnu agendu“. Bilo bi za sve korisno da negdje u civilizovanom svijetu pokuša da tako napiše o škotskim klanovima, iračkim ili afričkim plemenima... Malo renesansnog (ne)znanja, koje kao da je stečeno u Sarajevu na najstarijem univerzitetu, drevnijem od pećinske Altamire, pa se utvrdilo iza citata prema kome se ,,Bombaška afera’’ zbila 1903. godine, „Ujedinjenje ili smrt“ bilo četničko udruženje, srpska obavještajna služba vrbovala mlade Crnogorce... Račić, Dragoljub Mihailović, Mile Budak i Husein Ef. Đozo za Nikolaidisa su isto. Isto su dakle oni koji ratuju uz Ruzvelta, sa onima koji vojuju za Hitlera. Isto je i spomenik koji podiže hrvatska država – u prisustvu jednog ministra, međunarodnom teroristi koji je osuđen u velikosrpskoj Kraljevini Švedskoj – i spomen- ploča koju bez znanja države i podrške opštine podiže jedno bratstvo... Ali šta reći o Nikolaidisu, pa ni njemu ideja o rješavanju političkih problema eksplozivno–oružanim metodama nije ni strana ni daleka, mada treba priznati dosad u načelu i preko kolumne... Istakao se mudrim, čovjekoljubivim i plemenitim mislima koje je povratio na papir, nakon što je u banjalučkoj hali „Borik“, uoči dolaska najviših zvaničnika Srbije i Srpske, pronađeno nekakvo oružje.
Puniša Račić je dio istorije srpskog naroda, pa time i Crne Gore. On je bio narodni vođa i poslanik, borac za slobodu. On je bio i osuđeni zločinac i korupcionaš. Da su Hrvati, Dukljani i Albanci tako striktno i pravedno kažnjavali svoje vođe mi, vjerovatno, ne bismo doživjeli ni 10 odsto ratova i žrtava koji su tokom mnogih decenija opteretili ovdašnje odnose. Privatno podignuta spomen- ploča svakako nije spomenik. Pažljivo sam pročitao natpis, sve uklesano je tačno. Od antičkih vremena pravo na grob i obilježje je neprikosnoveno. Kršili su ga totalitarni režimi i razni fanatici. Prošetajte malo austrijskim gradićima – u velikom broju njih je spomenik vojniku Vermahta i u kamenu uklesan spisak građana poginulih u ratu protiv Čovječanstva. U Zagrebu i Podgorici, moćnici opterećeni očuvanjem svojih slabašnih i ruševnih identiteta, to ne razumiju. Istorijske ličnosti ne umiru. Njihov zagrobni život definišu kako prijatelji tako i neprijatelji. Politika koju vode iz Zagreba, Sarajeva i Podgorice sve više daje za pravo jednom oštrom, prijekom i ograničenom čovjeku, kakav je bio Puniša Račić. Svako zaslužuje spomen- ploču sa istinitim natpisom. Mi smo u Srbiji dozvolili da fašista odlikovan od strane Hitlera ima spomen- ploču u Novom Pazaru. Spomen- ploča mađarskim fašističkim honvedima podignuta je u crkvi na sjeveru zemlje. Decenijama poslije rata u Hrvatskoj – koja je ostvarila sve svoje nacionalne ciljeve – tokom prethodne godine je svakog dana zabilježen po jedan šovinistički motivisan incident čije su mete bili Srbi. U Crnoj Gori država sistematski zatire srpsku kulturu kojoj, čak i prema falisifikovanom popisu iz 2011, pripada većina građana. Zato, kako vrijeme prolazi, Račić će steći kapacitet i za spomenik i moram da kažem da će na njega imati pravo.
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu
u Beogradu)