- Piše: Neda Bogavac
Nikada nisam uspjela da shvatim cjelovito značenje riječi „bot“. Razumijem da postoje ljudi koji imaju potrebu ili čak posao da nešto prokomentarišu, pa i da se ne predstave imenom ako već mediji daju prostor za takve anonimne aktivnosti, ali da neko pristane da skriven iza izmišljenog imena kontinuirano vrijeđa, laže, kvalifikuje, svrstava ljude gdje mu padne na pamet, da skriven iza izmišljenog identiteta insinuira, konstruiše, širi mržnju i strah – to nikako ne mogu da shvatim, niti da prihvatim kao nevažnu pojavu.
Dakle, postoje tzv. „botovi“, u slobodnom prevodu i po formi to bi mogli biti komentatori. Suštinski, prema tome što je moja današnja tema, radi se otprilike o ljudima koji nemaju hrabrosti da neskriveno kažu šta misle i osjećaju. Na njihovu sreću, postoje mediji, odnosno portali, koji imaju takvu uređivačku politiku da dozvoljavaju postavljanje anonimnih komentara na objavljene vesti. Jasno je da se mediji takođe ograđuju od neprimjerenih komentara na način što uređivači portala iste uklanjaju, ali izgleda da ovaj, koji je moja današnja tema, nije uklonjen dovoljno brzo da ne našteti čitaocima. Dakle, na portalu jednog od elektronskih medija u Crnoj Gori, pojavio se komentar sledeće sadržine:
„Pogledajte profile onih koji podržavaju Danilovića, ovako ide: krst, kandilo, srpska zastava, tri prsta, Kosovo, Srbija, freske, crkve. Građanski, nema šta“.
Ništa posebno novo. Ovo je slika i prilika jednog od takozvanih „botova“, ma kakvi po preciznoj definiciji oni bili. Ovakvi komentari na portalima postaju svakodnevica, a, tvrdim, ovaj i slični „botovi“, odnosno komentatori, na ovaj način potpuno svjesno i namjerno pokušavaju da doprinesu stvaranju podjela među građanima, da doprinesu stvaranju jaza među ljudima, kao i nacionalne i vjerske netrpeljivosti u maloj Crnoj Gori u kojoj su ljudi povezani u velikoj mjeri rođačkim i prijateljskim relacijama. Za citirani komentar sam saznala od druga koji, za razliku od mene, uredno prati štampu, a koji me je u rano nedjeljno jutro probudio pozivom i zamolio da pogledam fotografiju koju mi je poslao, a koja sadrži ovaj komentar. Veoma ozbiljnim, učinilo mi se čak zabrinutim glasom pitao me je: „Ima li razloga da se plaši za nas – njegove prijatelje i rođake”?!
Shvativši o čemu se radi, pokušala sam da mu objasnim da su takve stvari postale dio svakodnevice i da uglavnom nisu vrijedne pažnje. Objasnih da možda ne treba slušati šta se govori, nego ko govori – u ovom slučaju otprilike „niko“... Ali, satima kasnije me je progonila jedna njegova rečenica: „čuvajte se, brinem, ovako je i kod nas počelo...“ S obzirom na to da je drug dijete devedesetih, sada već odrastao, porodičan čovjek koji odlično pamti strahote rata u regionu, kao i izbjeglištva njegove porodice i prijatelja, vrlo jasno sam shvatila zašto ga je, naizgled običan, komentar dokonog čovjeka, toliko zabrinuo.
Jasno je da nekoga potresaju i plaše riječi iz ovoga i sličnih komentara, jer podstiču širenje straha i panike, najmanje među onima koji su između ovih zareza prozvani. Ipak, možda ovaj nesrećni „bot“ i nije baš vrijedan pažnje jer „KABADAHIJA“, čak ni iza lažnog imena koje je odabrao da bi svrstavao, dijelio i vrijeđao ljude, ne može sakriti frustracije i komplekse kojima je opterećen.
Da, plašim se, „kabadahijo“, ovoga što si napisao, jer na ovaj način komentarišeš saopštenja ljudi s kojima imam profesionalnu čast da sarađujem. Plašim se jer dozvoljavaš sebi da me bez moga dopuštenja unaprijed svrstavaš u grupe i tabore i jer tvrdiš da moje, nečije, svačije nacionalno i vjersko, nije građansko koliko i tvoje. Shvatam da si tako zaključio prateći prezentacije korisnika društvenih mreža, ili možda samo opsjedajući moj profil na Fejsbuku, kada si se zaledio pred fotografijom Pećke patrijaršije?
Da, plašim se, u stvari, prestravljena sam čak i od pomisli da postojiš u svome sivilu iz koga pišeš na ovakav način! Da, zbog takvih počinju ratovi! Da, zbog takvih se bježi u azile drugih zemalja!
Ipak, imam nade više nego što ti imaš obraza, jer znam da u Crnoj Gori za takve, moj „građanine“, postoje i sudovi na kojima imenom i prezimenom, bez mogućnosti da se u svojoj memljivoj sobici iza „KABADAHIJE“ sakriješ od sunca i ljudi, sudije pitaju i utvrđuju šta si to svojim komentarima poručio? Kome? U čije ime si napisao ovaj i slične komentare…A pisao si silne uvrede. Na kraju, pitaće te, zašto si to uradio i da li se možda kaješ!?
A ti, „građanine“, nemoj plakati. Isprsi se, „KABADAHIJO“, budi dostojanstven i konačno dostojan lažnog imena. Gledaj mrko, zbori glasno i jasno, i ne boj se, bre! Budi siguran u sebe, jer Bog i pravda su na tvojoj strani, kao i onaj administrator koji je uklonio tvoj komentar jer je pametniji od tebe. I još nešto, kada sklopiš oči prije spavanja, a posle molitve koju u sebi zbrojiš u želji da od sjutra više ne budeš mizerni „bot“ već uvažen čovjek, sjeti se da nisu tebi kriva ničija kandila i freske, niti su ti išta dužna moja tri prsta.
Razumijevanja i prijatelja, moj „kabadahijo“, ljubavi si željan. Živio!