- Piše: Milka Šćepanović
,,Tiho, tiše, k'o padanje kiše'', odlaze bijeli mantili iz Crne Gore. I dok se kod nas svi redom bave politikom i nadrealnim životom, nekim bizarnim rijaliti emisijama, Crnoj Gori se dešava tiha migracija ljekara specijalista koji odlaze u susjedne zemlje ili u bijeli svijet. Neprimijetno i bez mnogo skandala, oni prevode svoje ljekarske diplome i traže posao u inostranstvu i bolji svijet za sebe i svoje porodice. Naravno, o tome se ne piše puno po medijima, tek onoliko da iziritira masu. O tome se ne priča, tek onoliko koliko treba da se zamažu oči javnosti. A o onome o čemu se ne priča i ne piše, to kao da se i ne događa, složićete se. Samo će se jednog dana nesrećni pacijent, u ovom slučaju djeca s posebnim potrebama, odnosno njihovi roditelji zapitati gdje je ljekar njihovog djeteta i ko će sada da ga liječi?
Meni se čini da prebrzo gubimo kompas. Naša država, čini mi se, nema strategiju kako da zadrži ljekare, i nikoga nije ni briga za njih. Naprotiv, često se vodi medijska hajka protiv ljekara koji su predstavljeni kao jedan od stubova korupcije u društvu. Pa kad nemate uređen sistem kako se onda možete nadati medicini bez korupcije?
Moram istaći da mi nijesu dodijeljene specijalne vještine kada sam postala roditelj djeteta s posebnim potrebama. Ja sam samo majka, kao i svaka druga, borim se s onim šta imam, pokušavajući da svom sinu pružim dobar život. Zapravo, činim sve one stvari koje svi roditelji rade, a pritom znamo da niko u tome ne može uspjeti sam. Ne želim sebe hvaliti i dizati u visine, ali moram reći istinu, a oni koji me dovoljno dugo poznaju, znaju da sam do juče sve to uspjela sama, sa svom svojom snagom i htijenjem, a sve s ubjeđenjem da će moj sin uspjeti. Zasad, iz ,,rata'' izlazimo neporaženi.
Kao i svi roditelji koji se bore da njihova zdrava djeca uspiju u životu, tako se i mi borimo da naša "posebna" djeca isplivaju na površinu, jer i mi volimo svoje mališane. Želimo da naša djeca uspiju kao i vaša! Jedna od stvari koju "dobar" roditelj, neću reći "savršen" jer takav ne postoji, može da uradi za svoje dijete jeste da mu obezbijedi sredstva za uspjeh u životu. Želimo da nam djeca budu srećna kao i vaša.
Da ne bježim od teme, da se vratim na suštinu problema. Da se vratim na državu koja krene krupnim koracima ka poboljšanju uslova za liječenje djece, a zatim se "sutura" niz strmu liticu nesvjesna da tako za sobom vuče djecu s problemima... To je naša Crna Gora, moja Crna Gora.
Na žalost, kod nas može sve. Da miješamo babe i žabe. Taman kad smo počeli da gajimo nadu da država postaje uređena, shvatamo da sistem u Crnoj Gori tone sve dublje – zdravstveni prvenstveno. Naše institucije sistema prvenstveno nemaju registar djece s razvojnim problemima, što je osnov da bi se ozbiljno pristupilo određenom problemu. Drugo, tu su i primitivizam i neupućenost građana, koji smatraju sramotom ako im dijete ima bilo kakav razvojni problem, guranje pod tepih, u hiljadu rupa, da se ne daj bože ne sazna u selu – to je Crna Gora. Treći je problem rane dijagnostike. Zar je toliko teško onima koji sjede u foteljama i primaju enormne plate s grbače građana Crne Gore da shvate da su mnogo veće šanse za socijalizaciju djeteta i njegovo uključivanje u "redovan život" kada se ranije krene s radom i dijagnostikom?! Četvrto, najbitnije i najosnovnije, ne postoji neki institut koji bi okupio tim defektologa, logopeda, dječjih psihologa, dječjih psihijatara, koji bi observirali dijete, dali smjernice za dalji rad, obučili roditelje za rad s njim kod kuće i pomogli im u rješavanju još hiljadu problema. Umjesto da sjednemo i da probleme rješavamo u hodu, mi probleme samo uvećavamo. Poslednji u nizu je odlazak ljekara, jedinog u Crnoj Gori, dječjeg psihijatra koji je svojim radom i trudom zaslužio da ga država cijeni i da vrednuje njegovu borbu za bolju budućnost djece sa smetnjama u razvoju. Ne, mi smo takvog doktora pustili da ode. Zašto? I dok čekamo na razna rješenja, dragocjeni dani, mjeseci i godine prolaze, a za budućnost naše djece niko ne mari.
Moj odgovor ljudima koji kažu “Tako si jaka " ili "ne znam kako uspijevaš” glasi: "Uspjeli biste i vi! I vi biste bili jaki. Bili biste baš kao i mi, jer vam država nameće da nemate rješenje već samo asocijaciju koju morate da rješavate sami!
(Autorka je direktorica
NVO ,,Naše sunce'')