- Piše: Magda Peternek
Ima jedna simpatična i šaljiva doskočica koja glasi: „E sad neću ni kako ja hoću”. Nekako mi leži za ovu današnju temu, iako se nije baš šaliti njome. Nije, jer ta glava bandoglava zna da i te kako istjera iz takta. Mene baš i ne, jer sam uglavnom imuna na tu vrstu uskogrudosti i besmislenog trošenja energije, ali ima onih koje ova sorta živaca košta. Ne mogu reći da je moja tolerancija u ovakvim slučajevima na zavidnom nivou, jer je ipak čuvam za neke razumnije slučajeve, ali je način na koji se branim od bandoglavih vrlo efikasan. Dakle, okretanje leđa i odlazak zauvijek. Naravno ne sa ovoga svijeta –neka me još malo- već iz svijeta gdje je bandoglava glava utuvila da je najbolja, najpametnija i najtvrđa. Ovo poslednje jeste sto posto, ali što se gluposti tiče. Zadrtost i isključivost takvih ne mogu zaista nazvati nikakvim drugim imenom nego glupošću. Istjerivanje „pravde” tamo gdje se ona uopšte i ne traži, uporno potenciranje i forsiranje svojih užeglih misli, riječi i postupaka ne uklapa se tako dobro ni u jednu drugu riječ kao u glupost. Jer davno je rečeno, a i ostalo do danas, da samo glup čovjek ne želi da se mijenja.
Bandoglava glava je baš takva. Ali ona hoće „baš tako”, jer je to što ona hoće tako i nikako drugačije. Nekada mi zaista bude žao takvih, prosto se rastužim pred njihovom nesposobnošću da odškrinu neki prozor svoje svijesti, da povremeno provjetre zagušljive „hodnike” i puste malo čistog vazduha. Sevap bi bio tom ustajalom mozgu osvježiti i proširiti vijuge, i pokazati da pored zida kroz koji bi da prođe postoje i vrata, nekada širom otvorena.
Bandoglava glava u drugima, međutim, vidi samo protivnike, koji bi da joj „otmu” od njene „istrajnosti” i „hrabrosti” da ostane na pravom putu. Ona će se u tom „'razumnom dijalogu” drugoj strani obratiti riječima: „Imaš pravo na svoje mišljenje sve dok se slaže sa mojim”. I opet ne vidim ovu konstataciju nikako drugačije i nikako konkretnije nego kao čistu glupost. Glupost je, dakle, činjenično stanje glave bandoglave. Greške ovaj „zidolomac” ne priznaje. A i kako da priznaje kada ih njegova glava i ne pravi. Što se jače „zakuca” u zid, to je njegova istina „ispravnija”. On „zna” kako, jer drugačije niti iko zna, niti drugačije može biti. Razum i glava bandoglava ratuju kroz istoriju. ''Istorija je učiteljica života'', ali ne i glavi bandoglavoj. Nema te učiteljice koja može ovog „đaka” izvesti na pravi put. Ostaje on doživotno u „magarećoj klupi”, ubijeđen da je popio svu pamet ovoga svijeta. Živjeti u okruženju takvih, ili još gore među četiri zida, prava je robija. Udaraće bandoglava glava u te zidove, ne da bi našla izlaz, već da bi im ,,dokazala” da oni nikako ne mogu biti tvrđi od njegove tintare. E, pa bogami i ne mogu. Nema tog zida, nema tog kamena, nema te stjenčuge koja može parirati ovom kukavcu i njegovoj „raskošnoj” glupoj bandoglavosti. Iako sam mu davno okrenula leđa, i dalje čujem odjeke njegovih tupih udaraca.
Zato, dragi moji, nemojte glavom u zid, ne može se kroz njega. Zid je sa slike, glava je da se mirno spava. Budite otvoreni, spremni za nove vidike. Ja sam na tom putu, mašem. I ja i moj bič. Jer bandoglava glava je kič.
(Autorka je pjesnikinja)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.