-·Piše: Vuk Vuković
Protjerati sliku i predstaviti se kao prizor praznog ekrana – kao pustinja iza ekrana u središtu same sebe, kao rana iz koje ništa ne kapa, rana koja ne pulsira i rana koja ne diše... – Upakovani u orbitalnim porukama, povezani smo transkonektovanim mrežama i prisutni u hologramskim jedinjenjima. Kakva čar razvući se u vještačkoj atmosferi plombiranog univerzuma.
Ekran nam pruža iluziju da je sve na dohvat ruke, pa, opet, zar nam nije dato da činimo svemoguća djela kao imitacije jedine kreacije? Nakon potpunog trijumfa ekrana, i povlačenja stvarnosti, religije opet emigriraju u pustinju (svoj zavičaj), dok se gradovi upješčavaju usled nedodirljivosti koja savršeno funkcioniše u formi matematički preciznog saobraćaja koji otjelotvoruje djelovanje fantastičnog poslovnog svijeta lišenog i najprolaznijeg kontakta.
Vizija je mrtva, ustoličen je ekran... Konačno nam je omogućeno da sa neograničenom strašću (u beskonačnom protoku), izigravamo bogove sa svojim intimnim, mikroskopskim univerzumima koje u svakom detalju postavljamo i kontrolišemo jer su, suštinski, bezazleni i bezidejni. (Bog je vrhom prsta dodirnuo početak Adamovog bića: mi, vrhom prsta na jedan dodir prelazimo se kroz sve faze slike, neurozna božja stanja. Stvaranje se sastoji u beskrajnom samoprolaženju, bez traga, u bjelini atonalnog odraza. Univerzum je hladni, razgromadani a-mineral, koji se preko sebe pretumbava, prolazi, urušava i opet negdje uspostavlja kao habitus-haos. Biće je prije slučaj nego što je greška, jer ovo drugo je po svojoj metafizici ipak rezultat.)
Nema dobra, ni zla, postoji samo zakon koji radi poput mašine, što će reći: ne slijedi nikakav interes, nema svijesti, uvijek već jedan je isti i ravna se samo i jedino prema sebi. To bi, ukratko, bilo – nesvjesno cikličnog! Sličan princip oponaša ekran, koji nije obestvaren budući da je to prije stvarnost koja je u svom duhu mogla podržati takvu ideju.
U predahu asocijalne fantastike koja je klinički čista i virtualno izolovana, informišemo se putem klipova, ličnih, spontanih i katastrofalnih mini-video-zapisa, u kojima je zabilježeno terorističko prevladavanje u napadima što svojim efektima brze smrti u malom, pospješuju patogenu povezanost sa metropoloma i mjestima globalnog, kontinentalnog presjedanja.
Naprosto, uzbuđuju nas sekundarne scene u kojima smrt sobom otkriva zločin kao potonji žanr, logor kao prostor fabuliranja. Izvan hirurške, ekranske navlake kojom smo se presvukli (izvan hemijske čiste ljubavi gdje se otisak tumači kao incident), spolja potrebujemo blizinu nasilja, brzinu pri samoj ivici i druge oblike rizika koji nas adrenalinski oživljavaju. Kao društvo nismo na kraju, naprotiv – u laboratorijskoj, vakuumiranoj kabini, isprazni i prečišćeni, ovjeravamo klimu nepromjenljivog, dok se slikama listamo kao probe koje još nisu lansirane u neko od stanja.
Nakon smrti čovjeka i kraja kulture koja se istrošila okončavajući u banalnom predmetu kao podsmijehu kojeg je sebi čuvala za spomenik (providna skulptura kroz koju struji centar praznog Pariza), smrt zahtijeva preostali materijal nad kojim će iživjeti svoju velelepnu strategiju ubijanja izbliza, u samom središtu umornog Zapada. Vrijeme više nema vremena za istoriju velikih ratova, kultura, procesa individuacije – živi se postfragmentarno, u potpunoj racionalizaciji koja se probila i do potonjeg vještačkog (moždanog) vlakna. – Šta je u našem imaginarnom Njujork bez događaja razaranja Blizankinja, Las Vegas bez izvedbe u kojoj ekscentrični milioner ubija nasumice potišten napadom bezizlazne dosade, i šta je Evropa bez straha i drhtanja pod terorističkom sjenkom koja se nad njom spušta kao najduža noć... U nedostatku stvarnosti, ludački tragamo za graničnom stvarnošću nas samih: u seksu kao fantastici organa i prostoru gdje „Novi umjetnički pokreti mogu da postoje samo u jednom društvu koje je prihvatilo ritam velikog grada, metalnu kakvoću industrije”. Maljevič
Budući da smo rezervoar iskustva napunili vještačkim viđenjem i tumačenjem svijeta, najednom smo na sulud način umislili kako je, u stvari, smrt ekranska, i kako s njom možemo ostati na distanci (koja nam, ipak, zavodljivo diše za vratom), čije je prisustvo ništa drugo do prolaz u kome se nikakve komunikacije ne preklapaju. Otud, šta ako smrt nije, uopšte, ta informacija?! Šta, ako, smrt, nije događaj? Šta, ako je smrt nešto manje od sna? Tek možda touchscreen na kojem sve počiva?
Samim tim naš je raj ona slika koju uvijek razvijamo o Americi: nasilna strana zabavnog (striptiz, strip & seks), u ljubavi, bližnjem, smrti! Na kraju vijeka bez istorije, slika maketa-čovjek koji opšti sa ekranom, dok u pozadini Apokalipsa u dolasku i nema šta da dodirne.