- Piše: Vojislav Bulatović

Mediji javljaju da škole i roditelji sve više zagovaraju da učenici dok su u školi nose radnu odjeću, ali zasad se tapka u mjestu. Koliko i to nastajanje nailazi na otpor efekata globalnih uticaja na mlade tačno se ne zna, ali je izvjesno da je i to u “igri”.
Socijalizacija i uticaj lokalnog i globalnog faktora na pojedinca u mladalačkom dobu, tema je vrijedna pažnje za sve one koji se bave vaspitnim radom (porodica, škola). Svestrana otvorenost i multimedijalnost veoma pogoduju ovim uticajima. Od mode do politike razni globalni centri preko noći šalju nam instrukcije i uzore kako da slijedimo planetarne trendove.
Da se neko odvažio sa lokalnog nivoa življenja (porodica, škola, društvena zajednica) u drugoj polovini prošlog vijeka da skrene mladi svijet u frizeraje kao što to danas čini bilo bi mnogo nevolje. Dugokosi momci ponosili su se svojim frizurama. Međutim, to što ne mogu faktori socijalizacije i vaspitnog djelovanja na primarnom nivou mogu vrlo efikasno oni iz glavnih centara na globalu što se vidi u novim trendovima ovog vijeka. Ovdje skrećem pažnju na džins kao obrazac takve moći uticaja. Džins je uvijek pronalazio i načine kako da se stabilno prilagođava i modernizuje što ćemo vidjeti iz daljeg teksta.
Kod mladog svijeta vodi se mrtva trka između dva modna trenda: sportske trenerke i farmerke. Čini se da farmerke više skreću pažnju, jer su zavele neobičan „red“ u oblačenju. Sve više ih je vektih, naprslih pa i grubo razderanih na koljenima, stegnima i na pozadini. Taj stil više vole ženske nego muškarci. Muške pantalone više su išarane blijedim „flekama“ koje sugerišu iznošenost i dugotrajno habanje. Tu i tamo čuju se i komentari od onih koji niti shvataju niti prihvataju ovakav modni diktat. Jedna korpulentna dama izazove čuđenje i podsmijeh. Iznad koljena zjape gola stegna, a palamari tkanine poigravaju na vjetru da pojačaju sliku brutalnosti.
– Đe je ova „stradala“ kao da su je psi vukli kroz trnje? čuje se pitanje nekoga kome ovakav modni „krik“ para pamet.
– Možda je ovo dobro, umiruje ga drugi glas, jer joj ne treba pegla i zatezanje. Nek se omladina navikava da nosi staro i pocjepano, nikad se ne zna, trebaće im.
– Nije to staro i iznošeno, već je to moda, jado moj. To se plaća kao novo!
– Kako da znaš ako ovako izgleda đe je to bilo? Veće obmane svijet nije vidio!
– To je brend Amerike, a njima se mora vjerovati da „car nije go“. Kad oni kažu da je to poderano novo, da je golotinja u modi onda je to tako. Zar ne vidite da je taj Zapad nagnao ovu mladež da stalno trči u frizeraj, ali zato je svanulo frizerima!
– Da, da, dok drpsovci slažu pare ne tajne račune mladež juri modu “golotinje i gladi”!
Emir Kusturica jednom je izjavio: „Strah i džins uvijek su u modi!“ O strahu ovdje nećemo, jer ga posvuda ima, sa lokalnog i međunarodnog nivoa, ali o džinsu bih dodao još malo. Kad je moja generacija kušala elastičnost normi socijalističkog ponašanja (šezdesete godine prošlog vijeka) na farmerke, kao produkt zapadne kulture, nije se gledalo blagonaklono. Upozoravani smo da takva odjeća „vuče“ na kaubojštinu i negativnu identifikaciju sa revolverašima. Jednostavno rečeno, to nije bila pristojna odjeća. Ipak, malo po malo, kako se politika proračunato udvarala i Zapadu momci u farmerkama (rijetko i djevojke) dobijale su šansu da izazivaju socijalistički moral! Vremenom se džins odomaćio, ušao je i u švercerske kanale i motive putovanja u Trst! Džins se odlično uklapao u devizu: „Nosi, peri, deri!“ Otporan, postojan, samoobnovljiv! Ali to je protivno načelima tržišne dinamike: sve teče, sve se mijenja!“ Marketinški vukovi su ponudili spasonosnu formulu: „Džins je u modi i kad se pere, i kad se raspada“, samo ako je kao takav kupljen, ako imaš potvrdu da je to „brendirano“, nešto kao staro vino! Deviza je: pošto džins ne može ostariti, ne može ni izaći iz mode, ne može ni biti podvrgnut opštim tržišnim zakonitostima – najbolje je novo!
Intimno, farmerke nisam nosio, ali sam ponekad žalio što ih nije bilo kod nas u onom poratnom vremenu (naravno, izvan zimske sezone) kad se do odjeće teško dolazilo, kad su zakrpe spasavale nas od golotinje. Bili bismo manje traumatizovani zbog nevaljalstva i sramoćenja naših porodica, jer smo kao mali “ratnici” vrlo često cijepali jedan drugom odjeću u borilačkom žaru. Kad protivnik kaže: “Mani Marko ili da omanem!” pucale su pontalone po slabašnim šavovima ili zakrpama. Da smo imali farmerke, našoj “slavi” ne bi bilo kraja!
Ideal džinsa još jedino može da slijedi stabilokratija koja predstavlja stabilno prilagođavanje demokratije savremenim i novim uslovima. Naravno, ovo zvuči kao šala, ali je to tendencija.