- Piše: Milutin Mićović
Gorski vijenac je knjiga koju nećemo nikad dogledati i dočitati, pa iako ono što u njoj piše, najviše govori o našem čovjeku i narodu. I jezik Gorskog vijenca, čije stihove ponekad znamo napamet, ima tu moć, da u svakoj zgusnutijoj situaciji pojedinca i naroda, projavi neki dublji smisao, koji do tada nijesmo vidjeli. Mjeriti se mjerom Njegoševom skoro da je nemoguće, ali narod, koji je na ivici svog opstanka, nema drugu knjigu iz koje bi iščitao svoje stanje i svoje prepoznanje.
Gorski vijenac je nastao iz duboke i vjekovne krize srpskog naroda, koja je rodila takvog genija, čije je djelo obasjalo vjekove i razvedrilo nebo iznad Gore Crne i svecijelog srpstva. Taj duboki i suštinski preokret koji se desio kroz Njegoša rodio je kriterijum opstanka naroda, i mjeru njegove neophodne mudrosti.
Kao i biblijski pisac, Njegoš je vidio da je čovjek nosilac besmrtne iskre, ali je ta iskra smiješana i zapretana u čovjekovj glini, tj, smrtnom tijelu, u sumračnom vremenu. Zato je i prvo suočenje čovjekovo sa sobom – neznanje ko je, i šta je!? I to suočenje se javlja s unutrašnjim potresom, koji je u srazmjeri sa silinom pitanja koja se javljaju iz tog prvog suočenja. Pitanja koja je Njegoš pokrenuo prenose se u naše duhovno nasleđe, a odgovore koja je dao na ta pitanja ne nasleđujemo – nego smo duži sami na njih, prema svojoj mjeri, da odgovaramo. Za njih nije dovoljno naše umovanje, pa i kad je najvišeg reda, na ta pitanja, čovjek je dužan da odgovara životom, i još bolje, ako je moguće – životvorno.
Ali sa tim prvim i neprestanim pitanjem skopčane su mnoge teškoće, da ne kažemo – patnje. Upravo za to – što je čovjek – „iskra u smrtnu prašinu”, i što je „tvarca mala koju zemlja vara”.
Istorijsko vrijeme za Njegoša je vrijeme sve dubljeg pada i zaborava, u kojem tirani zadobijaju vodeće uloge, a „adske sile” sve veću moć nad čovjekom i narodom. „Vrijeme zemno i sudbina ljudska, Dva obraza najviše ludosti, (G.v. 2291-2), Svaki čovjek u svom vijeku nagleda se strašnih i poražavajućih prizora, –i u svom narodu, i svijetu. „Vidimo li mi ova strašila /Đe pustoše nemilosno zemlju (G. V. 2290). U dubini pada i zaborava, čovjek gubi moć da išta pouzdeno razumije i sagleda, a i samog hvata sumnja u sopstveno postojanje, pa se nesretnik, pritisnut sopstvenom zemljom i svojim utvarama pita: „Jel istina e je ovo ovako, Il nas oči sopstvene varaju (G. V.2295-6), A kulminacija unutrašnje porobljenosti utvarama kazana je stihom: „Je li javje od sna smućenije...” (G.v. 2332)”. Čovjeku u takvom stanju ne treba veći tiran i okupator od njegovog stvarnog života.
Ali, Njegoš je najdublje pronikao u čovjekovu zemnu porobljenost „adskim nasledijem”, upravo zato što je u dubinama čovjekovim otkrio besmrtnu iskru koja ga veže s Bogom i besmrtnom slobodom.
Iskra besmrtna daje čovjeku mogućnost da se izbavlja iz ropstva zemnim stihijama, iz ropstva smrtnom zaboravu, i iz ropstva tiranima ovoga svijeta. Na toj iskri besmrtnoj, stoji Njegošev pjesnički, duhovni i realnoistorijki heroizam. Sloboda je kod Njegoša direktno povezana sa najdubljim znanjem o čovjeku i njegovoj dužnosti u svijetu i među ljudima. „Borba neprestana” njegov je put, i dug, a ona je moguća, jer se čovjek, besmrtnom iskrom povezuje sa neiscrpnim silama duha, koje daju slobodu i moć, da pobjeđuje adske sile, i zemne tirane.
„Zla pod nebom što su svakolika /Čovjeku su prćija na zemlju” (G.v. 2494-5).
Tako se Njegoš najtemeljnije pozabavio čovjekom, pojedincem, u kojem se razgorijevaju najdublja pitanja, ali se pozabavio i narodom, ili, plemenom, u kojem živi pojedinac. Veza pojedinca i plemena, ili naroda je ista tako neprozirna, ali su u dubokoj i dramatičnoj vezi. U Gorskom vijencu glavari su oni koji stoje ispred naroda, ali njihova uloga nije najvažnija. Među njima, oni koji je najviši umom „zebe od mnogo mišljenja”. Najvažnija uloga kod Njegoša pripada onom koji može da daje odgovore na najdublja pitanja, a to su oni pojedinci upućeni u skrivene tajne čovjeka i svijeta. Vladika Danilo i Iguman Stefan nijesu narodni glavari nego – tajnovici – koji ipak imaju vodeću ulogu u sudbini naroda. Oni najdublje misle, imaju najveću odgovornost i za čovjeka i za pleme. Bez njihove duhovne pažnje, i bez njihovih odluka, života naroda, i njegovih glavara, vratio bi se u zemnu stihiju, u komadanje zemlje i naroda, „komadanje carstva” u ropstvo prvotnoj stihiji.
(Autor je književnik)