- Piše: Magda Peternek
Znate onu: „On je boem u duši”. Znate sigurno, ali vjerovatno ne pamtite kada ste poslednji put čuli, kao ni ja, da je neko upotrijebio tu rečenicu. Vrlo je jasno i zašto, jer je sve manje i duše i u nama i oko nas, pa i u kafanama. O takvim kafanama sam već pisala, žaleći što je tako, a još više žalim za boemima u njima.
Zbrisalo ih ovo vrijeme koka-kole, espresa, pjevaljki i njihovih tezgi, starleta i ostalog polupismenog polusvijeta. Boem, ili kako još više volim da kažem, boemčina, umjesto za svojim stolom u kafani, ostao je ispred njenih vrata. Za njegov sto zajahali su oni nadareni bukom i bijesom. Na njegovom stolu polugole mlade „nade” izvode svoje ,,grand parade”.
Kad pomislimo na istoriju beogradske boemije, prvenstveno je vezujemo za Skadarliju. Ona je i danas omiljeno stjecište mnogih (uglavnom stranaca), čak se i naziva boemska četvrt, ali tamo odavno nema čuvenih ni glumaca ni pjesnika, čije je ime neraskidivo vezano za nju. Duh boemije ubili su nemaština i surovi ugnjetač zvani kapitalizam.
Momo Kapor je možda bio i poslednji boem, kome su se zbog njegovog načina života mnogi divili, a drugi ga žestoko kritikovali. Nikako se ne mogu saglasiti s ovima drugima, jer da nije bilo vina uz koje je išao do velikih visina antologije svjetske, a i naše književnosti bile bi mnogo siromašnije. Boemi su bili sve ono što danas skoro i ne postoji. Vrcavost duha, umjetnost u stvaranju, pjesništvo u srcima. Mnogi su umakali pero u vino i tako pokretali duhovnost u sebi. Može se reći da je ono bilo glavni sastojak boemskog kolača. Boemi su svojom kreativnošću i umjetnošću napajali i svoju, i dušu kafane. Danas toga nema, ali zato ima napijanja onih koji su sve drugo osim boema. Nekada se u kafani ostajalo do ranih jutarnjih sati, i što je najvažnije ljudi su se družili. Danas se takođe ostaje do zore, ali u noćnim klubovima, u kojima boemija nema svoje mjesto. A, Skadarlija, nekadašnje srce boemije, i možda još uvijek poslednje pribježište za nekog zalutalog boema, danas je previše skupa za pjesnike, slikare i glumce, koji su na margini društva. Nisu nikada boemi imali previše novca, ali je društvo ipak marilo za njih i cijenilo ih. I oni su se međusobno poštovali i može se reći živjeli jedni od drugih, tj. od međusobnog prožimanja duše i bogatstva onog umjetnika u njima. Da je tako, govore i stihovi Đure Jakšića: „Još se penjem zorom plavom, uz kaldrmu bez računa, s praznom kesom, praznom glavom, ali srca do dna puna”.
Nažalost, današnje vrijeme je osiromašilo duh, a mnogima bez duha do vrha napunilo kese. Zora plava, čini mi se da je grubo zamijenjena onom maglovitom.
Okupljanje boema podrazumijevalo je duboke i kvalitetne razgovore. I naravno da se nije dolazilo da bi se samo pilo. Uživalo se u društvu, podsticalo i što je najvažnije bunilo se protiv malograđanske svijesti, i taj bunt se izražavao kroz umjetnost. Boemi su dakle bili blistavi medaljoni svog grada, koje su skorojevići svojoj kičerajskom bižuterijom podvalili kafani. Boem je prije svega gospodin, zagledan u suštinu svoje umjetnosti, ali i u dubinu umjetnosti u drugima. On je prijatelj vina, pa samim tim je u njemu i istina. Gospodar je, ali i sluga svojih stihova, slika i svega onoga u čemu i šta stvara. Boem je vladar iskrene čežnje za ljubavlju i u sebi i u drugima.
Iskreno žalim što je ovo vrijeme ugasilo boemsku svjetlost, ali se ipak nadam da još ima nade za njihov sjaj. I ja i moj bič. Jer vremena bez boema su kič.(Autorka je pjesnikinja)