-Piše: Todor Živaljević Velički
Podstaknut knjigom posvećenika novinarstva Ranka Pavićevića, zapravo, njegovim gotovo (ne)stvarnim „Razgovorima“, samorazgovorima duhovne elite predanih „božanskom daru“, koji svoj „umjetnički poziv“, doživljavaju kao čin „svete službe“ u hramu svekolike umjetnosti, koja nas, obične smrtnike, podsjeća da između fizičkog i spiritualnog postoji tajanstvena saglasnost, koja se doživljava kao izgubljeno pa pronađeno blago, „otkrivajući ga“, stranu po stranu, medaljon po medaljon, iz večeri u veče, iz dana u dan. Tako ukoričeni samorazgovori podstiču čitaoca na samozapitanost. U kakvom vremenu živi? Ko je? Šta je? Kuda ide? I, koliko vrijedi njegova posvećenost? Već pomenuti novinar Ranko Pavićević u razgovoru sa Vidom Ognjenović, vrsnim pripovjedačem i rediteljem, poziva se na izjavu sagovornice, „o pojmu elitne ličnosti u našem društvu, da je to onaj intelektualac kome nacionalni interes ne stiže na žiro-račun“, aludirajući na one „druge“, kvaziintelektualce, koji, najčešće, lagodno brode na nacionalističkom valu, prodajući se svjetini za visokointelektualnu samoizabranu elitu. Šta onda da radi posvećenik književnosti u ovom svojevrsnom rašomonu ličnih, nacionalnih i državnih interesa, sprezi visokorangiranih „akademika sa ulice“, preko noći promovisanih za potrebe državno-nacionalističke politike; nažalost i univerzitetskih profesora, par ekselans tezgaroša i proizvođača magle i prašine u ionako zamagljenoj stvarnosti, zauzimajući mjesto u privatizovanim upravnim odborima i žirijima sve besmislenijih književnih manifestacija!); pisaca koji se ničega ne stide jer pišu za čitaoce kojima je svaki stid stran i nepoznat; usko ograđenih i ugrađenih urednika, koji nikako da izađu iz bratstveničko-plemenskog koda; izvikanih nacionalnih političara i pjesnika, koji su poodavno prodali dušu samom đavolu; gostujućih provodadžija „elitnih intelektualnih vrijednosti“, koji su najčešće „omeđeni malovaroškim, sitnosopstveničkim mentalitetom... u ovoj sve zamornijoj i besmislenijoj igri, nacionalističkih paranoidnih naravi“. Oni su svuda oko nas. Sveprisutni fariseji, nacionalno-umjetnička koterija koja „na sav glas“ promoviše sumnjive vrijednosti. Oni su bogomdani, sveznajući čuvari nacionalnog blaga. Oni vedre i oblače i mnogo dalje i šire, tražeći istomišljenike i glasnogovornike svoje izvikane prosječnosti. Oni sa sitnosopstveničke pozicije određuju estetsku i etičku vrijednost umjetničkih djela, a prave vrijednosti potiskuju uklanjajući ih sa takozvane javne scene. Oni raspolažu nagr(a)dama dodjeljujući ih, bez čitanja, trgovačkim manirom, na principu ,,ja tebi danas, a ti meni sutra”. Sebe uslužno i smjerno podastiru za raznovrsne poetske festivale, paranoične svečanosti, koje više štete no što koriste bilo kojem nacionalnom korpusu. Oni su mjera svega ostrašćenog i nacionalističkog.
Oni su dobro plaćeni velikosrbi, ultracrnogorci, ali isto tako i eskimosi, samo ako postoji neko ko bi mogao da plati njihovu „nacionalnu“ ostrašćenost. Oni uvijek „stvaraju velika djela“ imajući na umu „koliko to vrijedi u eurima.“
Tako duhovno koncipirana „umjetnička elita“ sve je drugo samo nije elita i predstavnik sopstvenog naroda, niti umjetnosti.
U svojevrsnoj jurnjavi za eurima, tezgareći i mešetareći, usput stvaraju „umjetnička djela“, koja su ponajmanje umjetnost, jer nisu u stanju da izraze teme i ideje od opšteljudskog značaja. Ne prihvataju posvećeničko predavanje činu kreacije u saglasju emocije i refleksije. Zanatom podređuju nadahnuće, „bogomdanom genijalnošću“ posvećenički rad usamljenika.
Oni sve mogu da promijene i dovedu u pitanje, ali sebe nikad i nikako.
Protive se potrebi stvaraoca da osporava, sumnja, protestuje, da bude antikonformist, da razlučuje privide od suštine.
Po njihovom „teško stečenom, ako već nije i naslijeđenom, uvjerenju“ (jer oni nemaju mišljenje, ako nije partijsko ili vođino!), važi krilatica, koja je vječna, obnavljajući se novim protagonistima, jer, kako, nažalost, konstatuje umni Pavle Zorić, u knjizi „Ugrožena svetost“, „ako neko hoće da uspe da se održi, da traje, on je primoran da bude član neke neformalne grupacije, ako, zapravo ne želi da bude sam i odbačen. Da tavori na margini društva...U svojevrsnoj gotovo zatvoreničkoj izolaciji... A oni što dignu glas protiv svemoćnih (gotovo mafijaških) klanova, koji su u pravu s moralne tačke gledišta, nisu u stanju da bilo šta značajnije izmijene“. Dakle, klanovski opredijeljeni pisci mogu sve da promijene, ali sebe ne. Šakali ostaju šakali.
Nažalost, to je tužna stvarnost vremena u kojem živimo, koje je prava nesreća za čestite, zaista obrazovane intelektulace, humaniste i, iznad svega, stvaraoce kreatore, jer svi smo mi uglavnom prepisivači, zapisivači već zapisanog i verifikovanog vremenom, ali malo je kreatora. Oni neće da znaju da je umjetnik po prirodi svojoj složena i samom sebi nepoznata, kontroverzna ličnost. Umjetnik je nesporni melanholik, obuzet sjetnim mislima i gotovo strasnom zapitanošću o smislu čovjekove misije na Zemlji, traganjem za ljepotom i skladom, predajući se sopstvenoj izopštenosti iz opšteg trenda kao poslanju, u vremenu u kojem je ugrožena „svetost stvralačkog čina“, a kolo vode „loši intelektualci“, fariseji, trgovci najvišeg intelektualnog ranga. Imaju više lica i čega god se dotaknu debelo naplate, glumeći dobročinitelje i posvećenike svom napaćenom narodu.
Nažalost, preko svake mjere namnoženi Liliputanci su i ovoga puta samo prividno pobijedili, kao što uvijek bude u nesporno mutnim vremenima, i pored toga što je „umetnost božanskog porekla“, kako kaže Vida Ognjenović...