-Piše:Veljko Račić
Odavno je srpsko pitanje u Crnoj Gori postalo passè za većinu, a pogotovo za skupinu na vlasti, ali i za ovu novu pojavu u našim životima i na političkom nebu poznatiju kao građanska opozicija. Između jednih i drugih, iskreno, ne vidim razliku u odnosu prema Srbima.
Nerado govore o tome, a i kad nešto prevale preko usta o toj retrogradnoj, staromodnoj i raspojasanoj, razularenoj rulji, to bude nekako mehanički i sterilno kao da se radi o nekom posrnulom industrijskom gigantu koji treba rasformirati i poslati u staro gvožđe, a ne o gotovo trećini živih građana ove zemlje.
Njima prosvećenima, modernizovanima i ispranima od svega nacionalnog i tradicionalnog ova tema stvara nelagodu i gnušanje jer imaju konkretan problem kako plastično objasniti Srbima šta podrazumijeva multikulturno i evroatlantsko biće ove nove, preumljene Crne Gore, a da se pritom ne naljute, valjda zato što to ne shvataju?!
Dok ne nauče ili dok se ne promijene (čitaj ne odreknu svog identiteta), ostaće na stend baju, a dotad u njihovo ime može bilo ko drugi donositi odluke.
Ne uklapaju se prosto u tu novu konjukturnu supkulturu, izusti nedavno jedan ,,građanin”, očigledno pritom ni sam ne znajući šta taj izraz znači.
Idemo li u iste škole, jedemo li istu hranu, dišemo li isti vazduh? Pitam se odakle ovolike razlike?
I dok jednim Srbima sude ni za ništa (valjda samo zato što su Srbi), drugima je već presuđeno unaprijed, treći su pod istragom i čekaju gotovo izvjesnu robiju, dok je ostatak pod konstantnom prismotrom, prati se svaka javno iznesena riječ, objavljena fotografija, nezakonito prisluškuju telefoni, kontroliše se elektronska pošta, koju ipak koristi veliki broj učmalih i demode Srba.
Za sve pomenute važi ona nezaobilazna da su neprijatelji države. Niko ne pominje da je upravo ta država krenula u nemilosrdnu borbu protiv svojih građana svim sredstvima, uključujući i ona najbrutalnija.
I da sad pitaš na ulici prosječnog nacionalnog Crnogorca šta misli o svakodnevnom i svima očiglednom progonu dojučerašnje braće, montaži sudsko-tužilačke klike i sveopštoj diskriminaciji jednog naroda, rekao bi ti da sve to nije bez neke, da tu sigurno nešto ima, da je nedopustivo rušenje države, a u svakom slučaju, kome se ne sviđa – neka ide u Srbiju!?
Hegel kaže na jednom mjestu da ,,istorija ima tendenciju da se ponavlja: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa... I zaista ,,Bombaška afera,, i afera tzv. ,,Državni udar” su praktični primjeri te davno izrečene teze.
Što nije uspjelo da se obavi ‘45. i ‘48, došlo je na red u naše vrijeme da se dokusuri.
Jedno je sigurno: čija stoka na čelu s volovima toga i planina. Vlast u Crnoj Gori, izvjesno, zadugo još neće biti srpska, i to je valjda svakome jasno, čak i onima koji se bore za kosmičku pravdu i računaju da će im se za sve preživljene muke dobrim vratiti jednog dana.
Još početkom 19. vijeka Sveti Petar Cetinjski je govorio da „istina i pošten čoek ne imaju mjesta među ovijem narodom”. Imajući u vidu ovu činjenicu o ,,poštenju’’ većine građana, u velikoj je zabludi onaj ko misli da će taj i takav narod kazniti sve one koji nepravedno vladaju, nepravedno optužuju, sude i zatvaraju. Imao je kad za ovih trideset godina da je to iskreno htio.
Ne zaboravimo, ovdje nikad nije bilo demokratskog uređenja i sistema političke kulture i jasno ispoštovane procedure o slobodno izraženoj volji; ovdje je, naprotiv, uvijek sve bilo stvar gole sile i otimačine... U ovoj baruštini i brlogu lovci u mutnom su uvijek pobjeđivali, imali startnu prednost i to su obilato koristili... Ko prvi do đevojke njegova đevojka, narodski rečeno.
Nadati se u savjest crnogorskog građanina i u njegovu hrabrost da se odupre domaćem ugnjetaču, da se izbori za kolektivnu pravdu, može samo neko ko ga ne poznaje ili ko površno sudi o njemu.
Ne treba tražiti nešto čega nikad prije nije bilo.Čast izuzecima, ali takvih je nažalost mizerno mali broj.
Po onoj Njegoševoj da ,,nove nužde rađu nove sile, dejstvija naprežu duhove”,
neophodno je okrenuti se sebi i svojim nacionalnim potrebama. Naš cilj je očuvanje identiteta, kulture, tradicije, vjere i svega onoga što nam je ostalo od nauke djedova, i u tom pravcu je neophodno upregnuti sva lična i kolektivna pregnuća i sublimirati ih u jedan novi i jak nacionalni i politički subjekt kojem neće padati na pamet da koketira s bilo kakvom građanštinom zarad nekakvog maglovitog višeg cilja koji, usput budi rečeno, ne može biti realno ostvaren. I koji neće zarad koalicionog potencijala gubiti na nacionalnom planu, već će nam pomoći svima, i mi njemu, koji neće više brinuti o vizuelno-estetskoj komponenti Crne Gore i žaliti za bivšim Srbima i tražiti prijatelje među antisrbima, ali bez koga u budućnosti neće biti moguće formirati vlast u državi u kojoj živimo.
Sve suprotno od ovoga će prvo odvesti u samoizolaciju, a onda konačno i u – asimilaciju.
Vremena je sve manje.