-Piše: Nik Gašaj
Demokratija je izraz čovjekove težnje za slobodom. U javnom životu to je politička demokratija. Američki politikolog Robert Dahl kao fundamentalna politička prava označava pravo glasa, slobodu govora, slobodu ispitivanja, pravo konkurisanja za javne službe, pravo na slobodne, pravedne i umjereno česte izbore i pravo osnivanja političkih udruženja, uključujući i političke partije. Savremena politička demokratija uključuje i druga prava. Ali i ova koja su nabrojana treba ne samo proklamovati nego i ostvariti.
Sloboda implicira jednakost i obrnuto. Nejednaka sloboda i neslobodna jednakost nisu ni prava sloboda, ni prava jednakost. Zbog toga je za pravu demokratiju bitna somostalnost čovjeka –građanina.
Ostaje još uvijek jedna velika protivurječnost. U javnom životu govoriš šta hoćeš i glasaš za koga hoćeš. Nasuprot toj političkoj demokratiji u javnom životu, u radnom životu – koji obuhvata veći dio svjesnog života i u dobroj mjeri određuje mogućnosti samoodređenja – vlada autoritarnost gazde. Moraš slušati, a ne fantazirati o slobodi i jednakosti. I, naravno, podvrgnut si materijalnoj i psihičkoj eksploataciji. Uskoro se ustanovilo da je demokratija i inače defektna. Kako reče poznati francuski književnik: svi su slobodni da spavaju pod mostom samo što tu slobodu koriste tek neki! Drugim riječima, to je bila – i još uvijek je to dijelom negativna sloboda, sloboda od zapreka. A ono što se želi je pozitivna sloboda, sloboda da se i postigne ono što se želi, mogućnost samoodređenja.
Kako stvari stoje kod nas?
Da je politička demokratija krnja – “ništa ne možeš uraditi” – očigledno je. Prisutna je farsa političkog života, gdje je nekoliko pojedinaca na vlasti skoro tri decenije. To je jedini slučaj na Zapadnom Balkanu gdje se vlast nije promijenila nakon pada komunističkog sistema.
Saznanja iz političkih nauka ukazuju da je najgora vlada ona koja najduže vlada. Međutim, Crna Gora je specifična po mnogo čemu u odnosu na druge države u regionu. Naime, jedan od glavnih razloga što nije došlo do promjene vlasti leži u tome što Crna Gora uglavnom ima slabu opoziciju. To su pokazali i najnoviji lokalni izbori na Cetinju, u Mojkovcu, u Petnjici i Tuzima.
Kao što je poznato, politička demokratija znači vladavinu naroda, odnosno građana. U sadašnjoj tzv. političkoj krizi, uglavnom se čelnici stranaka prepiru oko vođenja politike. Opozicija već dugo bojkotuje parlament i traži nove parlamentarne izbore zbog pokušaja takozvanog državnog udara na dan izbora 16. oktobra 2016. a vladajuća partija to kategorički odbija i tvrdi da sve funkcioniše i bez opozicije... Nikome od njih nije palo na pamet da od građana, koje navodno predstavljaju, zatraže instrukcije o tome šta treba učiniti. Treba rješavati goruće probleme, a ministre i sve ostale funkcionere treba da ocjenjuju građani šta i kako su uradili (a ne kako su slušali stranačkog čelnika). Niko od političara ne predstavlja građane.
Ako se upitamo ko je naš konkretni predstavnik u parlamentu, odgovor je da takvog predstavnika nemamo. Postoje partijska disciplina, čelnici stranaka, centralizacija odlučivanja, ali ne i odlučivanje građana. Jedan poznati zagrebački univerzitetski profesor ističe da je, kada je jedne godine predavao na univerzitetu u Americi, dobio (kao i ostali građani) pismo od lokalnog kongresmena u kome objašnjava što je sve uradio u Kongresu, šta namjerava da uradi i u kom traži predloge. Osim toga, svaki kongresmen ima svoju kancelariju u kojoj razgovara sa svojim biračima. Činjenica je da tako nešto nikada nijesmo doživjeli.
Ili da se osvrnemo na lokalne izbore. U lokalnim sredinama se ljudi dosta dobro poznaju, pa bi se podrazumijevalo da će na osnovu njihovog dosadašnjeg rada birati svog predstavnika u skupštini jedinice lokalne samouprave i lokalne rukovodioce. Ali, ne! Partijski čelnici određuju ko će ući u opštinsko poglavarstvo i ko će biti predsjednik opštine, odnosno ko će ući u Skupštinu Glavnog grada i ko će biti gradonačelnik. Postaje jasno da umjesto demokratije mi imamo partitokratiju uz odlučivanje čelnika partija. Odatle uvjerenje da ništa ne možeš promijeniti.
Zaključak: da bismo imali političku demokratiju moramo birati svoje predstavnike u jedinicama lokalne samouprave i u Skupštini Crne Gore. Oni se mogu povezivati u stranke i stoga predstavljanje građana nije suprotno političkim partijama. Ali, treba glasati za konkretnog čovjeka koji će biti odgovoran svojim biračima, a ne političkoj partiji ili, još gore, čelniku stranke. Takvu lošu dosadašnju praksu neophodno je promijeniti.
Moramo predvidjeti dalji razvoj demokratije. Prije svega, stranke i njihovi šefovi ne smiju se nametati građanima (kao sada) već moraju služiti građanima. Da bi građani zaista mogli birati svog predstavnika u parlamentu, moraju se objaviti biografije i programi svih kandidata. Time se ujedno postiže mogućnost upoređivanja obećanja i izvršenja.
Poslanik treba da da ima kancelariju otvorenu za komunikaciju s građanima čiji će rad biti finansiran iz budžeta. Takođe, treba normativno regulisati da poslanici mogu biti opozvani po određenoj proceduri. Osim toga, demokratizacija političkog života znači razvlašćenje vodećih političara od velikog dijela političke, a djelimično i ekonomske moći. Političari traže prije svega moć, a ne dobro naroda. Zato će vlastodršci ogorčeno braniti svoje privilegije. Treba, međutim, naglasiti da je promjena sistema stvar svakog građanina, jer niko nikome ništa ne poklanja.
(Autor je politikolog)