-Piše: Milisav S. Popović
Prestade on jednom, prosto tako, kažem vam - odjednom!, da misli kako će mu dobro srce biti nagrađeno dobrim životom. Mrvice i snove - sve što je od sebe imao. Nosao ih u ustajaloj pregradi. U torbi od tuge. A bješe otežala, prokleta, kao da je sam Had u nju nas.ao kršina i željezne rude. Ne ukaza se prilika, nikada, da je makar na sat otvori i razdiše misli - da pogleda put daljine i osmisli kako bi bilo otići odatle da negdje konačno stigne. Donekle makar. Pa i da krepa... samo da krene. Ali, kad je brate priklano janje stiglo do vrela da se vode nasrka? I da mu gutljaj pružiš, do stomaka ne bi stizala... kroz rasjekotinu na grlu bi procurila.
Zato je i prestao da se nada. I vrijeme je bilo da se potpuno preda. Pođe na Onu livadu... tamo gdje se vrat povija i čeka. Čeka da se potvrda izda. Presuda, zaključak... neka procjena? Šta god da bude, riješio je da prizna kako je njegova priča promašena i potrošena na pogrešnog čovjeka.
Bješe noć, kao što je uvijek zapravo i bila... Nabasao je na prvu baklju, pobodenu na stablo bez grana. A ispod nje tabla, na kojoj pisaše:
“Imaš li porodicu? Imaš li ikoga?”
-Nemam - reče - Izgubio sam.
Baklja zaplamti koštanim bojama. Osvijetli put.
Naiđe na novu... na njoj stajaše:
“Imaš li uspjeha?”
-Nemam - gahnu - A htio sam.
Baklja sijevnu. Još staze. A na kraju nje treće pitanje.
“Za čim si tragao?”
-Sreća... - pa se predomisli - ... Ne, ne. Ljubav! Nju sam tražio.
Zakleo bi se da je odnekud smijeh začuo, a možda je samo večernji mraz pod zube vjetra škripnuo. Ovog puta baklji je trebalo više vremena... ali je zavarničila. Staza iznad nje je bila još duža. Golema ova livada! Jedva nazre četvrto stjecište i znak, gdje zlokobno slova ciktaše:
“Čestitaj nešto sebi. Glasno!”
-Čestitam što ti je duša ostala čista! I što si pazio da se o nikoga ne ogriješiš!
Odnekud stiže huk i miris izleglih sova. I jedno potmulo “Budalo”. Sad je već bio siguran da je tmina iz noći prežala. No, i četvrta se baklja usjajila. Put od nje, za njega naviknuta staza... stigao je do petog čamotišta. Još jedna tabla i još jedna pitalica:
“Zamjeri nešto sebi. Najglasnije!”
Zastao je. Šta da kaže? Kako sebi da sudi, kad je tu i došao na suđenje. Šta da iznađe? Proopta u srž kičme, pa iz nje izvuče jedno sitno srce... otvori usta i zavika:
-Zamjeram sebi što sam radio sve kako se očekivalo! A nisam... NISAM NIŠTA ŠTO SAM HTIO UČINIO! - pogleda u dlanove - ...kako sam ovakav postao?
Peta baklja se raspuče. Vatra iz nje u stub uteče... pa se raširi, kao kad se zavjese razdvoje. Tako se i noć razgrnu, pa parče livade i mjesec i sunce jedanak obasjaše. U središtu stuba neka prilika sa prekrštenim rukama stajaše. Gledao ga je ispod kapuljače:
“Istupi”.
I on kroči. Klimom glave mu stavi do znanja da priđe bliže. I čovjek to učini. Klimnu još jednom... Ovaj se približi. Čela su im bila na šaku od spajanja. Mirisao je na zoru i hladne kiše. Oči su mu bile zelene i drske. Sudija, ili ma koji vrag bješe, reče:
“Igubio si. Nisi uspio. Ljubav si želio. Nisi se, veliš ogriješio... a opet, ništa za sebe nisi učinio” - sklopi oči razočarano, pa ih opet naglo otvori - “Znaš li ti kako se zove sunce koje neće da sija?”
Čovjek odrično klimnu i prestravljen se u njega zagleda.
“Piz.a od sunca”.
Raskrsti ruke, otkri bodeže, u nekoliko hitrih mahova razbuca čapru nesrećne budale.
Ovaj nije imao vremena ni da krikne. Koža se raspuče, pa se zaguli i pade, kao kad se kruška struže... dok se slast ne ukaže. Tako i on zaplamti. Jače no sve baklje da se skupe... kao žarni talas bujice.
“Vidiš” - vrati bodeže u kanije, navuče odoru preko njih - “Imao si sve što je trebalo. Dato ti je snage i talenta.”
Ovaj je u svoje tijelo gledao. Čudno se tako go osjećao. Volja mu se ukazala, čini se. Kao da je spreman da planine gologuz preskoči i rijeku zajaše.
“Suncu je priroda da plamti. Je.e se njemu šta će sitnoća da veli. Taj što ga prebečuje može samo da oslijepi. A ti sad idi... navuci kožu i sjeti se šta ispod nje leži. Idi i čini šta ti duša ište... Nije kasno da nešto ipak učiniš, iako si piz.a ispao”.
* * *
Sam si. I slab si.
I sve tako dok se ne predomisliš.
Dobro srce dobar život ne donosi.
Kad te ispod kože zapecka... tu su odgovori.
Ne osvrći se... da kroz suze ne iscuriš.
Možeš, prijatelju... možeš ti još život da nadoknadiš...
Možeš... dobra dušo... možeš, duše mi.
(Autor je književnik)