-Piše: Milan Mišić
Suština svih ocjena najnovijeg spoljnopolitičkog poteza Donalda Trampa, koje su gotovo stopostotno osude, glasi: velika šteta za malu vajdu.
Taj potez je formalno priznavanje Jerusalima kao glavnog grada Izraela, čime je prekršena višedecenijska politika američkih predsjednika da se u tom pogledu, kao i ostatak svijeta, uzdržavaju.
Na prvi pogled, Tramp je samo ”priznao realnost”: Jerusalim je prestonica Izraela još iz biblijskih vremena, time ga je učinio legendarni David (onaj koji je praćkom ubio Golijata) prvi kralj ujedinjenih izraelskih plemena. A zatim od decembra 1949., kada je prvi premijer obnovljenog Izraela, David Ben Gurion, Jerusalim proglasio ”vječitom i svetom prestonicom” Jevreja.
To je zatim potvrđeno 1967., kada su posle Šestodnevnog rata Izraelci okupirali (i potom anektirali) i arapski (palestinski) dio Jerusalima i čitav grad proglasili ”jedinstvenim i nedjeljivim”.
U Jerusalimu su danas sve institucije Izraela: Kneset (parlament), sjedište predsjednika i premijera, sva ministarstva (osim odbrane) i Vrhovni sud.
Pa ipak, sve ambasade (uključujući i američku) nalaze se šezdesetak kilometara dalje, u Tel Avivu, pa je tako Izrael jedina država na planeti čiji glavni grad (do prije neki dan) nije priznavala nijedna zemlja svijeta.
Jerusalim je poseban i po mnogo čemu drugom. To je jedan od najstarijih gradova na svijetu, sveto (i rodno) mjesto sve tri monoteističke religije (judaizma, hrišćanstva i islama). I ključni elemenat za rasplet glavne bliskoistočne drame koja je ”majka svih kriza” u regionu, rasplet za kojim se traga bezmalo sedam decenija.
Dakle, izraelsko-palestinskog. Obnova jevrejske države posle pogroma tog naroda u Evropi tokom Drugog svjetskog rata, kada je njen genocid bio zvanična politika nacističke Njemačke, donijela je nestanak države Palestine. Prvobitni međunarodni plan da se ta britanska kolonija 1947. pravično podijeli nije obostrano prihvaćen, izbio je prvi od nekoliko ratova koji su od tada vođeni i stvoren problem koji još nije riješen. Niti će uskoro.
Plan podjele sadržan je u rezoluciji broj 181 Generalne skupštine tada mladih Ujedinjenih nacija usvojenoj 29. novembra 1947. koja je status Jerusalima definisala kao corpus separatum, ”posebno tijelo”, koje ne pripada ni Jevrejima ni Arapima, već je pod posebnim međunarodnim nadzorom.
Još otkako se vode mirovni pregovori o raspetljavanju ili presjecanju izraelsko-palestinskog Gordijevog čvora, obje strane pretenduju da im prestonica bude baš Jerusalim. U slučaju Palestinaca, samo djelimično: oni ne odustaju od toga da centar nove Palestine bude Istočni Jerusalim (gore pomenute institucije Izraela su u zapadnom dijelu grada).
Šta je u svemu ovome poremetio Tramp, koji je odlukom o selidbi američke ambasade u Jerusalim (za šta će biti potrebno nekoliko godina, iako pripreme počinju odmah) ispunio jedno od svojih predizbornih obećanja i svakako ugodio moćnom proizraelskom lobiju kod kuće?
Najprije, Izraelu je uručio veliki poklon, a Palestincima zauzvrat nije ponudio ništa.
Učinio je zatim mnogo težom obnovu mirovnih pregovora koji su zaglavljeni od 2014. i istovremeno onemogućio da u tom pogledu i inače skeptični Palestinci Ameriku prihvate kao nepristrasnog posrednika.
Da li je zapalio novi fitilj koji vodi do bliskoistočnog bureta baruta? Neki misle da jeste – danima već traju njegovim potezom izazvani ”dani gneva”, protesti i neredi u arapskom svijetu – ali najvjerovatnije tim povodom neće izbiti novi rat. Arapska solidarnost s Palestincima danas je naime samo na riječima: sve bliskoistočne države zaokupljene su svojim unutrašnjim problemima (koji su na mnogo mjesta i istinske drame), od Libije, Egipta, Libana i Sirije, do Saudijske Arabije, Katara, Jemena i Irana.
Jerusalim (od čijih su 850.000 žitelja 37 odsto Palestinci) međutim na psihološkom planu ostaje snažan simbol i motivaciona sila, pa je za očekivati da će Trampov potez biti novi razlog za mobilizaciju terorista Islamske države, Al kaide i njihovih ispostava.
Tramp je tako naškodio i sopstvenim prioritetima na Bliskom istoku: obuzdavanju širenja uticaja Irana i suzbijanju islamskog terorizma. Da li je to još jedan rezultat njegovog spoljnopolitičkog amaterizma i uticaja nekompetentnih savjetnika?
Istini za volju, treba imati u vidu da je još 1995. američki Kongres usvojio zakon koji konstatuje da je Jerusalim prestonica Izraela i nalaže da se američka ambasada tamo preseli do kraja 1999.
Ali to su, svojim specijalnim ukazima koje izdaju dvaput godišnje, dosad odlagali svi potonji predsjednici: i Bil Klinton, i Džordž Buš, i Barak Obama.
Takav ukaz potpisao je i Tramp – odmah posle govora u kojem je objelodanio da će kad je riječ o Jerusalimu Amerika odsad ići mimo ostatka svijeta.
Ostaje da se vidi da li će i u ovom slučaju biti potvrđena poslovica koja kaže da ko sije vjetar, žanje oluju.
(Autor je bivši
glavni i odgovorni
urednik ,, Politike’’)