- Piše: Magda Peternek
U jednoj Francuskoj pjesmi iz 16. vijeka se kaže: ,,Objesio sam nos, jer sam bio bos, sve dok niz ulicu ne kretoh gdje čovjeka bez nogu sretoh’’. Oko nas je mnogo nezadovoljnih ljudi. Susrećemo ih na ulici, u restoranima, kafićima, u gradskom prevozu, u javnim ustanovama, iza šaltera, a vrlo često i u svojim domovima. Način života koji danas vodimo umnogome je uticao na takvo stanje. Opšta jurnjava, ugnjetavanje vremena, nemaština, može se reći da su i pokretači i nosioci nezadovoljstva.
Međutim, nijedan čovjek na zemaljskoj kugli nema valjanog razloga da bude nezadovoljan. Sama činjenica da postojimo morala bi biti dovoljan razlog da budemo zadovoljni. U ljudskoj prirodi je da čovjek ima snažnu želju da živi. Takva želja je prosto ,,usađena’’ u nama i ona nam zapravo daje snagu i nadu na tom životnom putu. Potvrda ovoga je da se oni koji boluju od najtežih bolesti nadaju ozdravljenju, kao što će većina onih koji sebe smatraju nesrećnima, kad budu stavljeni pred izbor život ili smrt, naravno izabrati život, pa makar on sa sobom nosio veliku muku.
Poslovicu ,,svaki čovjek je kovač svoje sreće’’ potpuno podržavam, ali bih i dodala da je svaki čovjek kovač i svoje nesreće. Ne mislim da je život lak, još manje ga shvatam olako, ali verujem da sa sobom i u sebi nosi puno lijepih i vrijednih stvari, da bismo dozvolili taj luksuz nezadovoljstva. Naš stav, naše poimanje stvari, naš pogled na svijet oko sebe, utiče na stanje i svijesti i duše, i samo smo mi ti koji krojimo svoju sudbinu. Naravno da ne možemo uticati na mnoge stvari koje će nas usput i zaticati, pa nerijetko i spoticati, ali način na koji ćemo se susretati i suočavati je mjera naše snage, razuma i hrabrosti. Nezadovoljstvo je samo težak teg na našim leđima koji nam nikako neće olakšati put. Negdje treba stići. Ni spoticanje o svoju nesigurnost, ni o tuđe nemarnosti ne smiju nas zaustaviti u tom hodu po žici. Optimizam je put životu. U bilo kojoj krizi, pa i u onoj najučestalijoj, materijalnoj, čovjek mora biti spreman da se odupre negativnom stanju duha, i da upravo u tim najtežim trenucima smogne snagu i sposobnost da se suprotstavi nezadovoljstvu. ,,Kakve su ti misli takav ti je život’’ je još jedna izreka u koju duboko vjerujem. Jer, ako čovjek kao po inerciji razmišlja negativno, ući će u mašinu nezadovoljstva, i svoj život pretvoriće u pakao. I ne samo svoj, već i onih u svom okruženju. Korijen nezadovoljstva je u stvari u ljudskom iskrivljenom poimanju sreće. Sva nezadovoljstva leže u želji da se ima više i da se time bude značajan u društvu. To je suština, bit nezadovoljnog stanja. Zapravo, nezadovoljne su osvojile i okupirale njihove iluzije, za koje vjeruju da će u njima naći sreću. Postoje mnogi bogati ljudi, ali da li je to uslov za njihovu sreću? Naravno da nije. Osjećanje sreće i zadovoljstva ukorijenjeno je u našem duhovnom miru i nesebičnom pružanju ljubavi. Kada ljudskom biću ljubav postane smisao života, prestaje i pojava svih oblika patnje. Smisao života označava da se nešto želi svim svojim bićem i da se zbog toga i živi. Da bismo postali svjesni značaja međusobne ljubavi, moramo i da prođemo kroz patnju, ali to je zapravo i suština. Biti hrabar, istrajan. Ne biti nezadovoljan, jer takve ovaj život ne prima lako u svoje društvo.
Zato, dragi moji, osmijeh na lice i kad biste plakati htjeli! Nezadovoljstvo vam neće donijeti ništa čime biste bili zadovoljni. Ja tvrdim. I ja i moj bič, jer nezadovoljstvo je kič.
(Autorka je pjesnikinja)