-PIŠE: Milan Mišić

,,Trgovinski ratovi su dobri i lako se dobijaju”, hvalio se američki predsjednik prije desetak dana, najavljujući da će, poslije tarifa na uvoz solarnih ploča i veš-mašina, slične barijere uvesti i za robu koja je mnogo ozbiljnija: čelik i aluminijum.
To obećanje je ispunio u prošli četvrtak, potpisavši ukaz na dvije strane, na kojem je, kao i drugim sličnim dokumentima koji su dospijevali na njegov radni sto, najupadljiviji – njegov potpis. Time je stvorio uslove za jedan,,dobar rat” u kome, kako vjeruje, neće imati problema da pobijedi.
Nove protekcionističke mjere koje zavodi najveća svjetska ekonomija stupaju na snagu za dvije nedjelje. Uredba doduše sadrži dva krupna izuzetka: ne važi za dva susjeda, Kanadu i Meksiko (koji su najveći izvoznici čelika u SAD), s mogućnošću da se za to izbore i neke druge zemlje. Da li je ovo zaista objava trgovinskog rata?
Donald Tramp je svoj najnoviji potez (koji je i jedno od njegovih velikih predizbornih obećanja) opravdao,,štetom koju Amerika trpi zbog nefer slobodne trgovine”, željom da zaštiti američke radnike (na ceremoniji potpisivanja bilo je nekoliko njihovih predstavnika) i podstakne američku industriju. I naravno, ojača nacionalnu bezbjednost,,,jer bez čelika nema zemlje”.
Prve reakcije, kod kuće i u inostranstvu, nisu bile aplauzi. Trampa je zbog ovog poteza napustio njegov glavni ekonomski savjetnik, ekspert sa Volstrita Geri Kon, dok je oko stotinu republikanskih kongresmena potpisalo dokument protiv ovih tarifa.
Reagovali su i Evropljani (takođe veliki izvoznici čelika u Ameriku). Najžešće izjave došle su iz Francuske:,,Evropa mora da pokaže svoju moć i suverenitet”, riječi su šefa francuske diplomatije.,,Ako uvodite tarife protiv saveznika, onda se nameće pitanje ko su neprijatelji”, citiran je jedan evropski bankar koji je želio da ostane anoniman.
Riječi razumijevanja nije imao nijedan američki prijatelj. Vlada Velike Britanije saopštila je da će i ona zatražiti izuzeće, ali i da će zaštititi svoju industriju, dok je iz Japana poručeno da će tarife,,veoma pogoditi bilateralne odnose”.
Kina, dežurno strašilo kada je riječ o Trampovom nezadovoljstvu multilateralnim aranžmanima, reagovala je saopštenjem tamošnje Komore za čelik i metale, koja je od svoje vlade tražila da se uzvrati, odnosno da se uvedu tarife na kineski uvoz iz Amerike, uključujući tu ugalj, poljoprivredne proizvode i elektroniku.
Ekonomisti sa raznih strana složni su da ono što je uradio Tramp,,nije dobra ideja”. Njihova ocjena je da tarife neće ostvariti proklamovane ciljeve, ali da će svakako biti,,u korist opšte štete”, insistirajući da u trgovinskom ratu ne može da bude pobjednika, jer su svi gubitnici.
Najsurovija domaća kritika došla je iz magazina za popularnu kulturu,,Veniti fer”, koji je Trampa uporedio sa senilnom babom koja stalno gunđa da je potkradaju oni koji joj pomažu. Žalbe da Ameriku svi iskorišćavaju iz Trampovih usta stizale su i prije nego što se kandidovao za predsjednika, to je bio i lajtmotiv njegove kampanje, da bi poslije ulaska u Bijelu kuću potvrdio svoju reputaciju antiglobaliste.
Sa stanovišta američke unutrašnje politike, uvođenje tarifa je muzika za uši Trampovih birača, ali se čini da je ovo ipak,,klanje vola za kilo mesa”. Tramp, naime, sve aspekte međunarodnih odnosa shvata kao trgovac: u svakoj transakciji Amerika ili profitira ili gubi. Realnosti su, podrazumijeva se, sasvim drugačije.
Tačno je da SAD imaju deficit sa većinom trgovinskih partnera, ali njega ne stvaraju jeftin čelik i strani aluminijum koji su konkurentniji od domaćih. Deficit generiše to što Americi zaista dobro ide (nezaposlenost je pala na samo četiri odsto, što je praktično puna zaposlenost), što znači da Amerikanci imaju para za kupovinu inostrane robe. Američke korporacije, zatim, prije svega brinu o sopstvenom profitu, pa prednost daju najpovoljnijim dobavljačima, bez obzira odakle su.
Trampov protekcionizam je zbog toga više ideološke nego ekonomske prirode: biti antiglobalista u Americi danas znači dodvoravati se radikalnim desničarima (što je u Trampovoj eri dobilo i rasističke prizvuke). Njegov,,ekonomski nacionalizam” je politički profitabilan, ali kad se podvuče crta, saldo je da više od onoga što kratkoročno dobija, Amerika dugoročno gubi.
Gubi prije svega svoju,,meku moć” na kojoj je u velikoj mjeri počivala njena globalna dominacija. Erozija toga počela je i prije najnovijih mjera, a s njima će se svakako ubrzati.
Tarife za čelik i aluminijum neće same po sebi izazvati opšti trovinski rat – ovi metali u globalnoj trgovini učestvuju tek sa dva odsto - ali će podriti temelje sistema slobodne trgovine čiji je garant bila upravo Amerika. Ostaje i da se vidi koliko će biti još izuzetaka i koliko će ono što je bombastično najavljeno idućih dana i nedjelja, pod pritiskom,,snaga razuma” biti razvodnjeno.
(Autor je bivši glavni
i odgovorni urednik
,, Politike‘‘)