- Piše: Tomica A. Milović

Gledajući i slušajući šta se sve događa, i šta čovjeka snalazi u takozvanom realnom životu, ne mogu se načuditi čudu kako nas još ima, danas i ovdje?! Kako smo još „pri frtalju“ čiste svijesti? I kako se zovu te opake bolesti koje su nam prignječile i um, i razum, duh… sve? Kuda nestadoše, gotovo do istrebljenja, obrasci ljudskosti, časti, hrabrosti, ljubavi, poštenja? Ko, iz kakve nužde, posija male, veće i najveće pokvarenjake? Otkud tolika najezda ništarija u kostimima čovjekovim? Otkud banu ta rulja bez stida, kojoj ama baš ništa nije sveto?
Da se razumijemo. Pokvarenjaka i razljudi je bilo i biće od kada je svijeta. Ipak, taj nakot je nekad bio prezren od strane većine. Danas on gotovo dobija počasno mjesto, do nivoa da im se zavidi. E tu dolazimo do srži nesreće i pitanja – zašto su toliko pomjerene granice između ljudskosti i neljudskosti, između moralnog i nemoralnog? I kako ovaj drugi (nemoralni) postaje obrazac prihvatljivog ponašanja, a svaka fukara društveni hit, koji sve više dobija na zamahu. I značaju.
Takozvanom demokratskom tranzicijom, umjesto duhovnoj i kulturnoj renesansi, poklonismo se i ovdje, u Crnoj Gori, tom divljem poretku. Zovu ga i divlji kapitalizam, iako ne znamo ni kako izgleda onaj, bajagi pitomi. Banuše ispred nas, „nos u nos“, mućkaroši „A klase“, prepredeni pojedinci i grupe, pokvarenjaci, falsifikatori i lopovi. Doploviše raskošnim jahtama i automobilima, praznoglavci i poslednje bitange, te zamutiše duh, vodu i vazduh poštenim ljudima, stegonošama dobra.
Osnovna podloga i poluga ovim ljudima „iz suterena“ društvene zbilje, jeste laž. Ona laž, ono šibicarenje i igra žmurke, koju iz prve potire očevidna istina. No, moralna nedonoščad ne bi bila to što jesu, kada bi još i o istini brinuli. Za njih je moralno i istinito ono što im je korisno. Oni su prosto ubijeđeni da je laž vrhovna vrlina, i sada, i zauvijek. Kao da su ušli u lik i dušu Jozefa K. iz romana „Proces“ Franca Kafke, koji zaključuje: „Od laži se gradi poredak u svijetu“. I tačno je to svjetski, pa samim tim i mikro poredak (u Crnoj Gori, danas) utemeljuje se na konstruisanju krivice za poštene i nevine.
Laž, naročito ona dobro organizovana od strane uticajnih pojedinaca i grupa, jedan je od ključnih generatora zla, istinski zloduh. Laž je okidač za proizvodnju mraka, iz prethodno pripremljenog duhovnog bezdana. Onog bezdana u koji, prije ili kasnije, završavaju i dželati i žrtve, nezavisno od toga kome je taj ponor bio namijenjen. Laž je demonska tvorevina u kojoj se začinje i uzgaja zmijski otrov za čovjekov integritet i identitet. Ona je Prokrustova postelja, u kojoj čovjek, od bogolikog stvorenja, prelazi u neki mnogo nakazni oblik, u obezboženu jedinku. Laž je sredstvo obmanjivanja, falsifikovanja, manipulisanja – osnovno sredstvo političke borbe. Nju u neograničenim količinama troše državni organi (vlada, predsjednik, policija, vojska, sudstvo…). Ipak, najpogubnija laž može biti ona koju šire sredstva javnog informisanja. Ta laž djeluje kao opijum na potrošače, kao najdubinskija narkoza. Njenom upotrebom gotovo nevjerovatne stvari postaju vjerovatne i vjerodostojne. Ošamućeno javno mnjenje (narod) ih tako prihvataju i doživljavaju.
U knjizi „Naš veliki kralj“, objavljenoj 1936. godine, čiji je autor Aleksandar R. Dimitrijević, maršal dvora kralja Aleksandra Karađorđevića (unuka crnogorskog kralja Nikole Petrovića), na jednom mjestu se kaže: „Gledajte gordu Crnu Goru, moje rodno mjesto Cetinje. Kao da gledam kršne Crnogorce, ponosne i gorde. Crnogorci su svi plemići, sa urođenom im pjesničkom dušom. Gordi na svoju prošlost i svoju istoriju, a ponosni svojim stijenjem i urvinama. Iz stijena su ponikli, stijene su ih odgojile, a i čvrsti su u karakteru kao i stijenje njihove Crne Gore“.
A Aleksandar Puškin, velikan ruske i svjetske poezije, izgovorio je i ove riječi: „Nipošto nijesam oduševljen svime što vidim oko sebe. Ali se kunem svojom čašću da ni za šta na svijetu ne bih mijenjao svoju otadžbinu za neku drugu istoriju, ili imao drugu istoriju osim istorije naših predaka, onakve kakvu nam je Bog dao.“
Ubijeđen sam da bi, pri stanju duha u Crnoj Gori danas, gdje, zahvaljujući prije svih garnituri na vlasti, caruju laž i nemoralno shvatanje života, gdje traje bitka za identitetskim presvlačenjem tradicije, kulture, istorije… Crne Gore i Crnogoraca, i ovakvi stavovi srpskog i ruskog Aleksandra, bili uzeti kao velikosrpska, odnosno ruska, ujdurma protiv „mlade crnogorske demokratije“. Da bi bili protumačeni kao neke šifrovane, anticrnogorske poruke i anticrnogorski naumi. Eto do tih besmislica seže dukljansko-montenegrinsko stanje duha, koje je danas ovdje na sceni.