-Autor: Ioannis Balampanidis

Kada je Mario Monti zamijenio Silvija Berluskonija na mjestu premijera 2011. godine, na trenutak se činilo da se talas populizma u Italiji povukao. Onda je prošlog januara Žan-Klod Junker u Briselu poželio dobrodošlicu Berluskoniju koji će Italiju osloboditi populizma Bepe Grilovog Pokreta pet zvjezdica. Berlukconi je u međuvremenu sklopio savez sa populističkom (desničarskom) Sjevernom ligom Matea Salvinija i jednako populističkom (praktično neofašističkom) grupom Fratelli d’Italia. Na izborima 4. marta Pokret pet zvjezdica je odnio pobjedu, a Sjeverna liga je uspjela da nadigra Berluskonija u unutrašnjim borbama za podjelu plijena u izbornoj koaliciji „centro-destra“ (desnog centra).
Ako bismo prihvatili popularna tumačenja koja sve političke probleme objašnjavaju pošastima populizma, mogli bismo da zaključimo da su se na izborima u Italiji populistima suprotstavili populisti da bi na kraju pobijedili populisti… Možda je vrijeme da odustanemo od pokušaja da baš sve objasnimo univerzalno primjenjivom dihotomijom „populizma i antipopulizma“.
Pojam populizma je teorijski kaleidoskop kojim se bez razlike objašnjavaju Donald Tramp i Berni Sanders, Džeremi Korbin i Marin Le Pen, Aleksis Cipras i Viktor Orban, pa čak i Barak Obama ili, nekada davno, Margaret Tačer. Takav pogled na svijet je utješan i nudi sigurnost: u doba opšte pometnje, kada se sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara u dim (političke tradicije, identiteti, narativi), najveći problem je to što glasače na stranputicu zavode demagozi koji gromoglasno daju oduška strahovima od nepoznatog. Ali populizam je samo političkih stil koji se koristi za promovisanje različitih programa i strategija. To nije pogled na svijet ili ideologija po sebi. Pokušajmo da ne miješamo pojave i suštinu, simptome i uzroke.
Živimo u doba epidemije iracionalnosti: „Iako je to ludilo, ipak ima u njemu metode“ (Hamlet). Šokantni izborni rezultati u Italiji su poslednja manifestacija trenda koji smo već vidjeli u Americi sa Trampovom pobjedom, na referendumu o bregzitu u Britaniji, te kroz uspon lepenizma u Francuskoj ili ekstremne desnice u nesumnjivo prosperitetnoj Njemačkoj. To je ludilo koje buja među autsajderima, naročito mladim ljudima koji su prvi na udaru efekata deregulacije tržišta rada i gašenja socijalne države, ali i u regionima sa visokim stopama nezaposlenosti i niskim nivoom obrazovanja. Nema direktne korelacije sa prisustvom imigranata, ali očigledno je da društvena mobilnost koja vodi samo naniže izaziva strah. Uz to uvijek ide i evroskepticizam, često opravdan – Italija je zemlja koja je primila disproporcionalno veliki broj izbjeglica koje druge zemlje EU odbijaju da prihvate.
Taj „kulturni protivudar“ najsnažnije djeluje na prve žrtve rasta nejednakosti nakon što su se obećanja o prelivanju bogatstva na otvorenim i deregulisanim tržištima pokazala kao lažna. Gubitnici procesa globalizacije osjećaju se sve udaljenijim, u materijalnom i simboličkom smislu, od kosmopolitskih grupa visokokvalifikovanih elita koje se u ultramodernom globalizovanom svijetu osjećaju kao kod kuće i oglašavaju pobjedu progresivnih vrijednosti i otvorenih društava.
Progresivne postmaterijalističke vrijednosti proizvod su „tri slavne decenije“ (1945-1975), perioda kada su zapadna društva uspjela da osiguraju jedinstven spoj prosperiteta i prilično pravične distribucije bogatstva – što je istorijski doprinos socijaldemokratskih snaga. Izvor današnje neokonzervativne restauracije su opšte osjećanje lične i kolektivne nesigurnosti.
Posle liberalnog prilagođavanja poznom kapitalizmu, socijaldemokratija gubi kontakt sa autsajderima i gubitnicima. Zato u Italiji trpi teške poraze, u Njemačkoj tavori u pat koaliciji sa propovjednicima ordoliberalizma i nosi se sa posledicama pasokifikacije u čitavoj Evropi. Ona je pala kao žrtva sopstvenog trijumfa kada se previše približila srednjem putu i politikama konsenzusa. U poslednjim trenucima svoje hegemonije (Blerov „treći put“ i Šrederov „novi centar“), socijaldemokratija se u potpunosti prilagodila postfordističkom kapitalizmu i tako propustila priliku da utiče na trasiranje evropskih integracija.
Umjesto toga, usvojila je program svojih političkih protivnika. Nikada prije socijaldemokrate nijesu tako čvrsto vjerovale u tržišnu samoregulaciju. Kada je izbila kriza 2008, socijaldemokratija nije bila u stanju da ponudi evro-kejnsijanski odgovor i tako izbjegne politike štednje ili neutrališe nejednakosti nastale djelovanjem „ekonomije prelivanja“. Materijalna sigurnost je temelj progresivnog reformizma, odmah uz politike identiteta. Uostalom, socijaldemokratija danas s lakoćom zadobija podršku „globalizovanih“ liberalnih glasača koji rade na elitnim poslovima. Ono što je izgubljeno je podrška svijeta rada, mladih prekarnih radnika, ljudi zarobljenih u napuštenim lukama i nekadašnjim industrijskim centrima.
Dokle god socijaldemokrate sve glasnije zahtjeve za državnim protekcionizmom ne pretvore u progresivan postnacionalni horizont i novu ravnotežu između materijalne i kulturne sigurnosti, taj problem će biti prepušten lešinarskim snagama ne nekog apstraktnog „populizma“, već specifičnog tipa desničarske politike – agresivne verzije neokonzervativizma. Upravo to pokazuje Trampovo obećanje autoritarnih zaštitnih mehanizma u jednom razbijenom svijetu. Tramp je oživeo tipični repertoar konzervativizma: ekonomski protekcionizam usmjeren na stanovnike deindustrijalizovanih zona („vratite nam ugalj i čelik“), introvertni i agresivni nacionalni identitet isključivosti i rasizma („podignite zid“), restauraciju tradicionalnih društvenih hijerarhija u kojima veliki novac i radnici pronalaze svoja „prirodna“ mjesta u harmoničnoj bijeloj Americi”.
Umjesto lamenta nad plimom navodno iracionalnog populizma, ljevica treba da ustane u odbranu svojih temeljnih vrijednosti – prije svega ideje o primatu politike u odnosu na ekonomiju, centralnog načela socijaldemokratske tradicije. Kao što je Šeri Berman elokventno pokazala, potrebna nam je politička intervencija, a ne pasivno prihvatanje djelovanja „globalnih tržišnih sila“, novi socijaldemokratski kompromis između kapitala i rada, bez velikih žrtava u domenu ekonomske stabilnosti i uz veću zaštitu gubitnika. Nova ravnoteža prosperiteta i pravičnosti je ključ za obnavljanje progresivnih vrijednosti u okruženju „kulturnog protivudara“. Uostalom, materijalna sigurnost je preduslov lične emancipacije i otvorenog i samouvjerenog nacionalnog identiteta, ovoga puta van okvira nacionalne države (kao što je to bio slučaj tokom tri slavne decenije), jer reforma je danas moguća jedino na nadnacionalnom, evropskom, federalističkom nivou.
Činjenica da je ljevica gotovo svuda u rasulu, dok je ekstremna neokonzervativna desna internacionala u usponu – ne znači da staru podjelu na ljevicu i desnicu treba zamijeniti podjelom na „populizam i antipopulizam“. Možda treba učiniti upravo suprotno, jer ovo nije sukob različitih političkih stilova (demagozi protiv umjerenjaka), već različitih pogleda na svijet. Pravi izazov za ljevicu je da populističkom konzervativizmu zagledanosti u sebe suprotstavi istinski egalitaran i progresivan projekat, da ponovo preuzme ulogu iscjelitelja društvenih trauma u našem podijeljenom, nesigurnom i naizgled besmislenom globalizovanom svijetu.
Preveo: Đorđe Tomić
peščanik.net