-Piše: Goran Ž. Komar

Veoma često poslednjih sedmica, valjda pritisnuti teškoćama svog položaja među ,,razvijenim“ državama zapadnog svijeta, od Srba se može čuti kako političke strukture tih zemalja Srbe doživljavaju kao male Ruse. Svakako, ističe se time uvjerenje da političke nomenklature zapadnih zemalja naš narod posmatraju kao tradicionalno saveznički i odan Rusiji, pa, kako se svojevremeno izjašnjavao austrijski vladar u poruci mitropolitu Stratimiroviću ,,nepouzdan element u našoj državi“. Ukoliko načas iz pogleda izostavimo notornu činjenicu izostajanja demokratskog načela, željeli bismo ukazati na nepotpunost ovakve kvalifikacije. Prosto, nemoguće je očekivati da narod kome je inicijativom i djelovanjem američke administracije oduzeto matično državno zemljište projektuje svoja strateška politička vezivanja s otimačem. Zašto ne reći i to da je srpski narod, kao i drugi narodi Evrope, gledao na agrarnu Ameriku kao na zemlju spasa i da su točkovi njegovih volujskih zaprega brazdali ravnice s obje strane Stjenovitih planina, pa i da danas nije moguće ne gledati na temeljne vrijednosti Amerike (njezinih osnivača) kao na visoki doprinos civilizaciji. Takođe, odmah, osjećam potrebu da istaknem, nisam siguran da bi bilo moguće pronaći poznavaoca Amerike koji bi mogao odgovoriti na pitanje: na koji način se ta zemlja preobratila u svoj antipod?
S druge strane, ako se zadržimo samo na dobro dokumentovanoj istoriji, veze srpskog naroda sa carskom Rusijom, teku od inicijativa i deputacija svetoga bratstva manastira Hilandar početkom 17. vijeka i one traju intenzivno četiri vijeka. Ali, i veze sa Amerikom traju tri vijeka. I jedne i druge isključivo u formi političkog savezništva sve do rasapa Klintonove administracije. Amerika druge polovine 20. vijeka jeste izrasla u nešto drugačije prethodnoj Americi, što je na čelo svoje države istaklo biljeg-surogat formiran u godinama Drugog svjetskog rata... Biljeg koji se ne bih usudio da tačnije naznačim ili raščlanim, ali administracija Bila Klintona započela je novu epohu u razvoju Amerike: dezintegracije međunarodnog pravnog poretka. U naše vrijeme ta zamlja preuzima misao evropskih carskih kuća o savezništvu Srba i Rusa pokazujući kako ne poznaje prirodu položaja Srba u istoriji evropskog srednjeg vijeka.
Srbi su narod koji je kroz čitavo svoje trajanje ispovijedao vjeru Istoka i svoj jedini savez sazdao i sklopio sa Crkvom Istoka koju je tokom svog Novog vijeka imenovao kao „konstantinopoljsku“ i „jerusalimsku“. Rusija Srbima bijaše zemlja sigurnosti u kojoj su nalazili utočište i mnogo joj doprinosili, kao što je tom narodu i Amerika bila utočište i zemlja kojoj su najbolji među njima doprinosili više nego najbolji među ostalima. Politički centar pravoslavnog svijeta bijaše u ruskoj zemlji i poslije pada Carigrada u 15. vijeku. Srbi su svoje nade upravljali moćnoj mnogoljudnoj pravoslavnoj zemlji, ali meni nije poznato da je u periodima najtežih genocidnih udara na srpski narod tokom npr. 17. vijeka srpski narod uzvikivao svoju pripadnost nekom ruskom političkom ili crkvenom središtu. Uzvikivao je pripadnost Konstantinopolju i Jerusalimu. Evo primjera. Kada je srpski pravoslavni episkop kostajničko-zronopoljski i Like i Krbave preosvećeni Stefan Ljubibratić potakao vlasti u Beču da organizuju izjašnjavanje naroda o vjersko-crkvenoj pripadnosti na početku četvrte decenije 18. vijeka, pa je taj „referendum“ i sproveden, Srbi su se listom izjasnili kao pripadnici Svete Matere Crkve jerusalimske i konstantinopoljske. Sve to u prisustvu predstavnika države. Vladika Stefan (Ljubibratić), prethodno (1722-25) protjeran iz Boke i Dalmacije, postigao je potpuni trijumf.
I Rus i Bugarin i Grk, svakako i tada i danas, neće iskazati svoju temeljnu pripadnost svom nacionalnom crkvenom središtu, već najprije Crkvi Istoka, njezinoj matici i prapočetku: pravoslavnoj, pravomislećoj, neizrecivoj Materi Crkvi jerusalimskoj i konstantinopoljskoj. Jednom objedinjavajućem principu, sjajnom i neugasivom, svjetlu koje je u jedan mah obasjalo svijet, svjetlu Spasovom i njegovom državno-političkom uzakonjenju u državi svijeta: carstvu istočnih Romeja, Vizantiji. Za Srbe, njihovo pećko sjedište, ili svetoapostolsko u Rasu, jesu tačke najviše i djelatne crkvene tradicije njihove pomjesne Crkve, ali i dalje samo kopče sa ukupnom vaseljenom i misli prvih otaca izraženom saborima. Ova istorijska linija izrastala je u vrhunski vjersko-crkveni plan održanja i njoj su tokom istorije Srba sljedovale vladarske kuće Nemanjića, Kosačića, Balšića i drugih. Države Srba srednjega vijeka stvorile su u tom snažnom poticaju umjetnička i graditeljska ostvarenja ravna najboljim ostvarenjima renesanske Italije. Upravo na Kosmetu. Ali, vrlo osobeno i u planinama Bosne i humsko-zahumskom zrcalu kneza Rastimira. Postojalo je u davnini nešto što je postalo dijelom nacionalnog plana. Ogromna žrtva naroda koji je na Kosmetu i na još barem hiljadu mjesta zadržavao tursku bujicu da ne udari u gradove i polja centralne Evrope. Ovu vrstu doprinosa i srpske tradicije evropske vladarske kuće nisu vidjele. Ova narodna žrtva bijaše jednom od dvije istorijske ravni u kojima je srpski narod mapirao hrišćansko evropsko i sredozemno polje. Druga bijaše zemna poverhnost po kojoj je nizao svoje zadužbine i crkvice, a njezina najviša ostvarenja postignuta su u Raškoj i na Kosmetu. Klintonova Amerika je učinila prvi istorijski pokušaj dezintegrisanja ove zemne jerusalimske i konstantinopoljske mape.
Vjerujem da nije moguće da srpski narod izgubi iz vida Ameriku njenih osnivača. Ali, prije svega, on gleda na sopstveni unutrašnji plan održanja, istorijski i kulturni obrazac objedinjavanja, svoj vaseljenski učinak koji je iskazan besprimjernom žrtvom. Žrtvom pred Bogom, žrtvom izvedenom bez i jednog saveznika. Između čekića i nakovnja. Žrtva i smrt koja je hiljadu puta ponovljena kao smrt usamljenog. Preko sedamdeset gora poznao je taj narod jedno carstvo koje mu je pružilo ruku pomoći.