-Autor: Dejan Ilić

Ako je suditi prema naslovima i sadržajima vijesti (domaćih i stranih) o nedavnim izborima za mađarski parlament – pobjeda Fidesa s Viktorom Orbanom na čelu bila je spektakularna: Orban je, čitamo u tim naslovima i vijestima, počistio opoziciju, uzevši sa svojom koalicijom više od dvije trećine (preciznije – za jedan ili dva mandata više od dvije trećine) mjesta u skupštini. Sliku Fidesovog apsolutnog izbornog uspjeha upotpunile su hitne ostavke čelnika opozicionih stranaka – Jobbika i Mađarske socijalističke partije – sa samo nekoliko desetina osvojenih poslaničkih mjesta od mogućih 199. Važan i u svim vijestima neizostavni element na toj slici bila je i velika izlaznost birača od oko 70 odsto. Reklo bi se – trijumf neliberalne demokratije (s naglaskom na demokratiji u ovoj sintagmi) u svom najboljem izdanju.
Pa ipak, na slici Fidesovog i Orbanovog uspjeha nedostaju neki bitni detalji. Uprkos potpunoj uzurpaciji državnih resursa – koja se ogleda u dosledno sprovedenom klijentelističkom prožimanju stranke s državom i na kraju u njihovom poistovjećivanju u vidu mafijaške države – broj glasova koje je Fides osvojio daleko je od impozantnog. Za Orbanovu koaliciju glasalo je nešto manje od pola birača. Procenat od oko 48 odsto glasova za Fides, s obzirom na upotrijebljene kapacitete, više liči na neuspjeh nego na uspjeh – pogotovo kada se ima u vidu da pored uzurpacije državnih resursa u Mađarskoj u ovom trenutku jedva da ima medija slobodnih od Fidesa. Tome treba dodati i to da je Fides pretrpio poraz u Budimpešti, dok je mandate osvajao u manjim mjestima, čiji su građani daleko izloženiji pritiscima i manipulacijama. Istraživanja pokazuju i da je Fides izgubio podršku mlađih birača, čiji je odziv vrlo vjerovatno doveo do velike izlaznosti na ovim izborima. Pitanje se nameće samo po sebi: kako je sa manje od pola osvojenih glasova, bez Budimpešte i bez mladih glasača, Fides došao do dvotrećinske parlamentarne većine?
Dva su bitna razloga za to: izborni sistem i podijeljena opozicija. Mađarski parlament „puni“ se poslanicima po dvostrukom sistemu. Jedan je proporcionalni i tretira cijelu teritoriju države kao jednu izbornu jedinicu. Njime se biraju 93 poslanika. Drugi je jednokružni većinski i dijeli Mađarsku na 106 izbornih jedinica čiji predstavnik postaje kandidat sa najviše osvojenih glasova na izborima na toj teritoriji, bez ikakvih drugih uslova. Podsjetićemo se ovdje da su 1990, na prvim parlamentarnim izborima u Srbiji poslije Drugog svjetskog rata, važila ista pravila jednokružnog većinskog izbornog sistema i da su dala rezultat sličan ovom mađarskom. Dugo se opozicija borila da se taj izborni sistem promijeni u proporcionalni.
Prema tom proporcionalnom sistemu u Mađarskoj, Fides je na ovim izborima dobio manje od pola mandata – 43 od moguća 93. To znači da je ubjedljiva pobjeda ostvarena zahvaljujući jednokružnom većinskom sistemu – tu je Fides osvojio 91 mjesto od mogućih 106. Dvije stvari su ovdje važne: prvo, u jednokružnom većinskom sistemu možete odnijeti pobjedu i sa manje od jedne trećine osvojenih glasova. Zato su takvi izborni sistemi u višepartijskim (ali ne i dvopartijskim) političkim poretcima nedemokratski: oni naprosto ne garantuju demokratsku reprezentativnost. Štaviše, oni uzurpatorske stranke navode na stalno prekrajanje izbornih jedinica sa željom da se naštimuje za njih odgovarajuća podjela glasova na izborima.
Drugo, dvosistemski izbori za mađarski parlament namješteni su tako da i sa znatno manjim brojem glasova, stranka koja bi po svemu mogla ostati bez vlasti po proporcionalnom sistemu, zadrži većinu u parlamentu zahvaljujući jednokružnim većinskim izborima.
Baš zbog ovog drugog razloga, trebalo je da opozicija u Mađarskoj na izbore ide u takozvanoj jednoj koloni i tako zaobiđe prepreku u vidu podjele opozicionih glasova koja ju je i ovaj put koštala velikog broja manadata u jednokružnom većinskom sistemu. Da li je jedna kolona bila moguća s obzirom na krupne ideološke razlike u mađarskoj opoziciji – to nije tema za nas. Kao što ne moramo ni spekulisati da li će mladi protivrežimski nastrojeni birači s istim entuzijazmom izaći i na neke naredne izbore, s osjećanjem koje se sada produkuje da su do nogu demokratski potučeni. Slaba je utjeha da poraz nijesu doživjeli u demokratskoj utakmici, da čak nijesu ni nadglasani – naprosto, porazio ih je nedemokratski izborni sistem.
Za nas bi ovdje moglo biti važno nešto drugo. Mađarski „slučaj“ nam pokazuje da nedemokratski, neliberalni režimi poput Orbanovog vješto manipulišu demokratskom retorikom i procedurom i tako za sebe prave fasadu demokratskog legitimiteta. Iza te fasade vodi se ogorčena borba bez milosti i bez pravila protiv svih političkih oponenata. Rascjepkana opozicija naprosto nema resurse da se suprotstavi takvim režimima, to jest strankama koje su „kidnapovale“ državu. Ona iz jednog u drugi izborni ciklus ulazi sve slabija i sve više troši protivrežimsku motivaciju svojih pristalica. U Mađarskoj se to već dogodilo, a utisak je i da se Srbija nalazi na ivici posle koje otpor uzurpatorskom režimu postaje moguć samo udruživanjem svih opozicionih resursa u jedan protivrežimski front.
Peščanik.net