-Piše: Milan Mišić

Postoji složena matematika za izračunavanje šansi za preživljavanje učesnika u igri nazvanoj,,ruski rulet”. Sigurno znate, to je ona (samo)ubistvena lutrija u kojoj igrači zavrte burence revolvera sa samo jednim metkom u njemu, pa ga prislone uz glavu. Ako prvi igrač preživi, na redu je sledeći i tako sve dok metak ne opali…
Takva jedna igra upravo je u toku u Siriji, gdje su igrači dvije svjetske i sijaset regionalnih sila. Amerika je, u saradnji sa Velikom Britanijom i Francuskom, rano u subotu krstarećim raketama bombardovala tri centra pod kontrolom režima predsjednika Bašara al Asada, kao odmazdu za najnoviju upotrebu zabranjenog hemijskog oružja protiv civilnog stanovništva.
Predigra za to tekla je cijele prošle nedjelje (pomenuto stradanje civila desilo se tokom prethodnog vikenda). Kad su prispjeli prvi dokazi – najprije fotografije poginulih i povrijeđenih, među kojima su, kao i obično, najupečatljivije one na kojima su djeca - pokrenut je lanac osuda, ne samo na račun režima u Damasku, nego i protiv njegovog glavnog zaštitnika, Rusije.
Ruski rulet je veoma brzo postao,,sirijski rulet”: zaoštrena je retorika prije svega na relaciji Vašington - Moskva, pri čemu su početne salve bili tvitovi američkog predsjednika koji je Rusiju pozvao da se,,pripremi”, jer u Siriju ”uskoro stižu američke rakete, nove, lijepe i pametne”.
Čak i za naviknute na Trampove tviter tirade, ovo je zvučalo kao objava, ili bar najava, rata, odnosno prvog direktnog sukoba dvije sile, pošto je Rusija uzvratila da će, svojim (u borbenim uslovima još neisprobanim) antiraketnim sistemom S-400 ne samo obarati dolazeće projektile, nego gađati i platforme sa kojih su lansirane, što će reći američko ratno brodovlje u blizini sirijske obale.
Uslijedilo je izvjesno spuštanje lopte, Tramp je sredinom sedmice tvitovao da rakete možda neće poletjeti tako brzo, a stekao se utisak da je kočnica donekle pritisnuta tamo gdje je to najvažnije, u Pentagonu, čiji je šef, sekretar za odbranu Džejms Matis (inače penzionisani general) zatražio više dokaza o krivici Asada prije odmazde. Ali sve to nije otklonilo utisak da bi zaplet mogao da izmakne kontroli, a neke je ta situacija podsjetila na 1914 – na mogućnost da neki sporedni akter svojom akcijom pokrene mnogo veći i opasniji proces.
U saopštenju iz Vašingtona jučerašnje raketiranje je objašnjeno kao jednokratna odmazda, a već posle nekoliko sati pokrenuta je očekivana polemika oko toga koliko je bila uspješna: po Pentagonu, svih 110 raketa su pogodile svoje ciljeve, dok je iz Damaska stiglo saopštenje da je sirijska raketna odbrana dobar dio oborila. Ne pominje se da li su u tome pomogli ruski prijatelji, ali sudeći po vijesti da nije bilo gubitaka u ljudstvu (samo troje ranjenih), ciljevi (među kojima je i jedan istraživački centar na periferiji Damaska) su odabrani veoma pažljivo – da se maksimalno umanji provokacija Rusije.
Rusija je doduše najavila da će ”biti posledica” ovog čina, ali po svemu sudeći i ovoga puta je primijenjen protokol uspostavljen između američkog i ruskog generalštaba još 2015. kada je Rusija vojno intervenisala u Siriji i time spriječila pad svog saveznika Asada – protokol o sprečavanju direktnih sudaranja dvije vojske na ovom terenu. Po svoj prilici, Rusi su i ovog puta bili unaprijed obaviješteni šta su mete zapadnih raketa, kao što je to bio i slučaj prije godinu dana, kada je sa 59 ”tomahavka” gađana jedna sirijska vazduhoplovna baza, opet kao kazna za upotrebu hemijskog oružja.
Ali bez obzira na sve finese, i ovaj udar je potvrdio poruku koju je uručio prošlogodišnji: da Amerika može da bombarduje jednu zemlju pod zaštitom Rusije, čak i kad su tamo ruske trupe.
Šta sada? Za očekivati je – i nadati se – da je ovo bio kreščendo krize, da su Amerika i njene dvije pratilje iz Savjeta bezbjednosti (ostale članice NATO-a nijesu bile voljne da u ovome direktno učestvuju) umirile svoju savjest i potvrdile svoju odlučnost. Juče je takođe, po ko zna koji put, potvrđeno i da je sirijski građanski rat – već sedmogodišnja bitka između Asada i protivnika njegovog režima – u drugom planu, a da se konflikt širi zbog akcija drugih aktera, svjetskih i regionalnih sila koje imaju svoje uloge u danas najvećem bliskoistočnom, pa i globalnom zamešateljstvu. U Siriji i oko Sirije angažovani su Rusija, SAD, Iran, Turska, Izrael, Saudijska Arabija i njihovi tabori, što garantuje da se ova zemlja uskoro sastaviti neće.
Sazrelo je, međutim, vrijeme da ”tviter diplomatiju” zamijeni ona ozbiljna, da se akteri podsjete na zamrli mirovni proces. Tramp je, uostalom, pokazao svoje mišiće, prošle nedjelje je ovim povodom prvi put od kako je postao predsjednik direktno kritikovao Putina. Američko- ruski odnosi jesu na najnižoj tački – ne treba zaboraviti da su 6. aprila Moskvi zavedene nove sankcije – ali treba pomenuti da je prije ovog zatezanja na dnevnom redu bilo popuštanje: govorilo se u samitu Putina i Trampa.
Da li je na djelu staro pravilo da prije nego što bude bolje, treba da bude gore, saznaćemo u danima koji dolaze.
(Autor je bivši glavni
i odgovorni urednik
,, Politike‘‘)