Gola je i besramna tvoja izdaja Kosova i Metohije, Aleksandre Vučiću, no još je besramnije kako s lakoćom govoriš o tome plivajući na talasu opravdanja za nepočinstva koja si učinio prema Srbiji, ubijeđen da se svi do jednoga ispovijedamo Vulinovoj tetki i pričešćujemo sendvičima!
Veliš da je Srbija umnogome pogrešnim potezima stavila pečat na kosovsku nezavisnot, je li?!
Više se i ne libiš da pomeneš nezavinost onoga u šta si se zaklinjao da nikada neće biti ništa do Srbija, ništa do ono što jeste- od Gospoda darivano narodu da tu traje dovijeka gde god postojao u trenutku!
Nemaš više dilemu koju si imao onih godina kada si se borio protiv “žute” pošasti, zaklinjući se da ćeš potirati sve što su učinili na štetu zavjetne svetinje, samo li se dohvatiš vlasti.
I dohvatio si se, dograbio je, okovao k‘o robinju pa se očas premetnuo u Judu koja 20 srebrnjaka želi da predstavi kao višak u budžetu, a nikako kao manjak u duši, časti, moralu, zavjetu, obavezi da ne pomisliš kako je Srbiji moguće trajati bez Kosova i Metohije, vrtlaru Getsemanske nerodije!
Vajkajući se kako odvažno nosiš svoj krst, izdao si onaj na Golgoti, prokazao si Hrista, pristao si da za naprstak vlasti budeš farisej zaista najskupljoj srpskoj riječi, izgovarajući je već toliko jeftino i mireći se sa sudbinom kojoj si kumovao kao da je riječ o livadi kojom tuđi kosci grabe pa je samim tim i njihova!
Ti si ih, Aleksandre Vučiću, pozvao na mobu da satru mirisne otkose, ti si im dao kose i vodijere, ti si poslao svoje čauše da ih nahrane i napoje pa sad kada su kosci došli po dnevnicu nudiš sve od Ibra do Drima, jer ako naša goveda tamo ne pasu biće i da nije naše, je li?!
Sve što je ona prethodna pošast učinila mogao si da potreš, morao si da potreš, obećavao si da ćeš, ali izdaja je bila cijena koju si pogodio kao najobičniji nadničar na svojoj zemlji da je učiniš tuđom, da slažeš kako na te njive nijesu rađala stoljeća Srbije, kako sjetve nijesu bile molebanske, a žetve liturgijske!
Da, svako je slovo o Kosovu i Metohiji riječ o vjeri, vrtlaru, jer vjera nije samo slovo o kamenoj svetinji već o onima koji su padali braneći ih da ostanu za nas, od nas za sledeće, vjerujući da se ima za šta postradati dok god se Srbija toga ne odriče!
Kosovo i Metohija je slovo o trajanju jednog naroda koji se nije plašio stradanja znajući da će živjeti dovijeka dok god mu je te svete stope i nemanjićkog metoha!
Kosovom i Metohijom se Srbija napaja žive vode, suštinom postojanja, poslednjim udahom Hrista ovozemaljskog i Hrista vaskrslog da bismo mi imali gdje dovijeka vaskrsavati, znaš li to?!
Živi smo tamo gdje nam duša živi, gdje je svako ognjište- tamjanište, gdje je svaki temelj Samodreža, gdje je svaki dimnjak zvonik, gdje se smrkava da bi svanulo, a ne gdje sviće da bi se smrkavalo.
Trajaćemo, Aleksandre Vučiću, i bez Kosova i Metohije, ali misliš li da ćemo postojati?!
Odlično znaš da nećemo jer može se živjeti i kao sjenka bez čovjeka, ali može li se kao čovjek bez sjenke, a Kosovo i Metohija je naša sjen opisana oko nas od samih anđela, a ti pred đavolom spuštaš krst boreći se da raskrstimo s mitovima stvarajući mit da će nas budućnost željeti kao siročad prošlosti!
Ništa u vezi s Kosovom i Metohijom nije mit, Vučiću, i jedino što dolje jeste nezavisno je sudbina postojanja ove svete države!
Nezavisno od bilo čega postojaćeg, dok god joj je Kosova i Metohije, dok zna da je i na krstu, ali da je raspeta od postanja do vječnosti, a ne kao onaj razbojnik nepokajni.
Nije tvoje, Aleksandre Vučiću, da zbrajaš kakve greške i razrezuješ jesu li dovoljne da se pomirimo s nemirljivim, već da nikada ne dozvoliš grešku iz koje će se zbrajati koliko je bilo naroda koji je trajao, ali se odrekao postojanja!
Ne kiti se izdajom- voštanica koju raspiruješ nije svjetlo budućnosti već plamen za upokojenje Srbije!
Možeš lagati dovijeka kako si sačinio novu Nojevu barku, ali ako je u boci da li plovi ili tek bije o stranice dok je bjelosvetska fukara predaje iz ruke u ruku kao nepovratnu ambalažu…