-Piše: Borivoje Ćetković

Teška ekonomska, socijalna i politička situacija, ne samo u bivšim jugoslovenskim republikama, već i šire, učinila je svoje... Desničarske, kapitalističke političke,,elite“, da bi zadržale moć i privilegije, kao i predratna buržoazija, raspiruju nacionalne sukobe da bi prikrile surovu eksploataciju i obespravljenost ogromne većine stanovništva. Neoliberalizam i tržišna ekonomija čak i SAD, prema riječima Noama Čomskog, prijete da mogu dovesti do kraha, a šta onda reći o zemljama periferijskog i poluperiferijskog kapitalizma – poluprotektoratima koji zavise od interesa krupnog stranog kapitala.
U tom traganju za istorijskim korijenima, u težnji da se prevrednuje ona zla strana sopstvene prošlosti (svojstvena i drugim narodima), hrvatske političko - državne i intelektualne,,elite“, i ne samo one, barjače među bivšim jugoslovenskim republikama. Naime, u Hrvatskoj divlja neoustaštvo, na veliku nesreću Srba, okruženja, pa i samih Hrvata kojima je dodijalo vraćanje u rđavu prošlost koja ne može biti ishodište i temelj na kojem treba graditi sadašnjost i budućnost hrvatskog društva.
Vašington i Brisel spremni su da Hrvatskoj mnogo toga oproste- prave se da ne vide što se dešava i šta se desilo. Uz Poljsku, Hrvatska je najpouzdanija članica Vašingtona i NATO- a, zato joj,,gledaju kroz prste“. I u Sarajevu, nekada jugoslovenskom gradu u kom su živjeli građani ne pitajući jedni druge za naciju i vjeru, opet se vrši reislamizacija pod uticajem uglavnom nekih islamističkih centara u arapskom svijetu. Bakir je na muci, raspet je između Ankare i Vašingtona- ne može na obje strane. A što je loše za njega i njegove istomišljenike, Turska, koja je jedan od ključnih igrača na ovim prostorima, više nije zemlja sa kojom Amerika može da radi šta hoće- promijenila je odnos i prema Bakiru i prema Rami i stvaranju,,Velike Albanije‘‘. Šta reći o makedonskim nacionalistima, o njihovom prisvajanju djelova grčke istorije, o masovnoj izgradnji antičkih spomenika širom Makedonije i svojatanju Aleksandra Velikog?!
I u Srbiji je, naročito nakon,,demokratskih promjena“ oktobra 2000. godine, došlo do preispitivanja prošlosti i do njenog prilagođavanja aktuelnoj politici. Za razliku od Hrvatske, Srbija, barem ona zvanična, s određenom zadrškom oživljava svoju osporavanu prošlost-nakon dužeg sudskog vijećanja rehabilitovan je komandant četničkog pokreta, Jugoslovenske vojske u otadžbini, general Dragoljub Draža Mihailović. Sad Srbija ima što drugi nemaju: dva antifašistička pokreta i državu kojoj je oteto 15 odsto njene teritorije.
Crnogorski suveren,“lider“ regiona u mnogo čemu, nije zaostao za okruženjem - i on traži povratak u bližu i onu daleku prošlost. Na završnom skupu DPS-a gospodar je poručio i da će se pozabaviti pitanjem identiteta i to će biti jedan od prioriteta u narednih pet godina. Razlog: „u ovoj godini je vijek od 1918“. Obaveza je „odgovorne državne vlasti da institucionalno bolje uredi pitanje identiteta“. Radi „ boljeg uređivanja identiteta“, diktator namjerava da „predloži formiranje bitnih tijela koja će osnažiti svijest o vlastitom identitetu.“ Zato je i okupio nedavno na Orlovom kršu „poznate stvaraoce iz polja kulture i nauke i predstavnike kulturnih institucija.“ Naložio im je šta treba da čine. Pred njima su ogromni i složeni zadaci. Pomenimo samo neke: „dokazivanje samobitnosti Crnogoraca kao naroda i nacije“, razvoj crnogorskog jezika koji datira od 9. vijeka, otkada i traje posebna povjesnica Crnogoraca, njihova autohtonost i duboka ukorijenjenost u ranu dukljansku i zetsku srednjevjekovnu prošlost. Odgovoran i značajan posao čeka ih i u vezi sa Podgoričkom skupštinom, „srbijanskom okupacijom“ Crne Gore, potpunom rehabilitacijom zelenaškog pokreta i,,heroja „ Božićnog,,ustanka.“
Uzor su im dvojica crnogorskih ustaša: Drljević i Štedimlija. Dr Sekula je bio vatreni ujedinitelj, a potom prvi zagovornik crnogorske nacije, tzv. crnogorske pravoslavne crkve i crnogorskog jezika, zastave i himne, koje je još u toku rata pokušao da ostvari uz pomoć fašističkog okupatora i NDH. I drugi crnogorski ustaša, nekadašnji piperski omladinac- bjelaš, nezaobilazan je u traganju za izvorima radikalnog zelenaštva- uoči Drugog svjetskog rata proglašava Crnogorce posebnom nacijom u odnosu na Srbe. Za ovog sledbenika Ante Starčevića, utemeljivača ideologije ustaškog pokreta, Crnogorci su potomci,,Crvenih Hrvata“, jer je dukljanska oblast bila dio,,Crvene Hrvatske.“
To, gospodo suverenisti, nije tako! Istoričar Branko Petranović je zapisao: akademik Vasa Čubrilović je isticao da Crnogorci, ni u stvarnosti ni u literaturi, nikada nijesu označavani kao posebna nacija. Crnogorska i brdska plemena osjećala su se kao Srbi, a to osjećanje, ta svijest i taj kosovski mit kojim su živjela, bili su stvarniji od svake stvarnosti. Gospodar i političke i intelektualne,,elite“ koje mu služe potiru srpsku svijest u istorijskom biću Crnogoraca. Riječ je o,,teorijama“ i politici razbijanja srpskog naroda, „glavnog remetilačkog faktora na Balkanu“, kako su to nekada ocjenjivali Beč, Budimpešta, Berlin, a danas to isto misle u Vašingtonu, Briselu, Parizu i Berlinu.