-Piše: Milisav S. Popović

Pomisliš... sve je rečeno. Bajke, priče, legende... obajatilo, pa istočilo. Smatraš, život se samo ponovio. Tek različitim rukopisom u nas prepisao. San o posebnom - izgorio. I nijesi jedini. Nijesi nikad ni bio. Tako se oduvijek razmišljalo... osjećaj da je sve kletno isto... taj međuvenski jek da ništa nije blistavo... da je bitno prestalo da bude bitno. Znaš li šta te je ugrizlo? Ništa drugo do sjena u tebi, što viče: prestani! - odustani i prolazi! A daleko od toga da smo se ispričali... još okeani fale do toga da smo završili. Nešto mislim da smo se, prijatelji dobri, tek upoznali... i zagrljajem se započeli. Zbog toga... ne prolazi... saslušaj... i ostani.
* * *
Pustinja ima maglu. Rijetko doduše... ali se navuče. Osobena ne samo što po pijesku klizi a ne ugine, već i po tome što u njoj obitavaju prozirna bića nalik lisicama - koje su beduini zvali Nak. Nisu se plašila ljudi... „što bi kad su drevnija rasa?“ - tu su se nažalost prevarila.
Često bi se stvorenje čak i na čovjeka sažalilo. Prinosili bi kapi usnama što od žeđi vape. Zato kad čujete da je neki pustolov čudesno pustinju preživio... jeste čudesno, ali su to bili Naki... i njihovo činstvo.
A opet, isti ljudi su ih lovili. Hvatali ih irigama i stegama, bičevima noge lomili. Morali bi da ih ubiju dok je još magla u blizini, inače bi isparili. Kožu bi im od mesa izgulili... i od nje svakojake stvari štavili.
Logori načinjeni od Naki plahti bi bili lagani. Izdržljivi... na svako nevrijeme i oganj otporni. Zato su te čapre trgovci kovali u bescjenje.
Vrlina od dugovječnosti... svaka haljina, svaka prostirka... ali bi i one imale rok trajanja. Zapravo bi umirale... cijepale se po srčanim šavovima, i s vremena na vrijeme kao... kao da bi jecajem uzdisale.
Morali bi da ih odnesu na jedno mjesto... tamo gdje bi im duše konačno utišale. Da ne progone one koji su ih izgulili i prepleli osakaćene.
* * *
Sapola - bunar pepela. Ne znam zašto tako, kad naliči na procjep ka đavoljem hvatu. Ima ih nekoliko... svaki na kraju zgloba neke od velikih pustinja. Vatreni jezici ližu rub otvora, i ono pijeska što se tu dešava, pretvorilo se u staklo - providno i išarano kao što bi bol izgledala kada bi imala vidnost jasnu.
U Sapolu bi nosili Naki platna... tu bi ih ostavljali. A vatrene pijavice bi ih privukle... svukle niz grotla i pojele do srži... do pepela.
* * *
Vojske dva redža odnesoše na Sapolu ogromna zakrilna platna. Jedan pripadaše Džoganu drugi Ražputanu. Oba veliki neprijatelji. Kako se zadesilo da njihova Naki platna u isto vrijeme završe pored Sapole... tja, kad bih znao sad bih bio tamo.
Jedno plavo, drugo žuto. Oba poderana, iscijepana... ali i dalje čvrsta i veličanstvena.
Ostavili su ih pored procjepa... da ih vatreni prsti odvuku do počivališta... do pepela.
A onda se bajka preokrenula... jer govor i riječi nisu samo ljudska tvorevina.
Plava alja upita „Boli li te?“
„Malo manje... kada vidim tebe“ - žuta odgovori.
„Iscijepan sam...“
„I ja... oduvijek“.
Plamen se približavao, od masti želje znojav, spreman da prigrabi ono što mu je predato.
„Pruži mi rane...“ - plava reče.
I platna se isprepletaše.
Plavo zađe u žute procjepe... žuta se stopi prekrivajući plave izderotine.
I taman momenat prije no što će biti od vatre prigrabljene, pojavi se magla... ispuni dahom ogromne krpe. Utekoše iznad dina u mjesto koje niko obići ne smije... utekoše sjedinjeni da se negdje daleko izliječe.
Mae Nak - dobiše ime...
* * *
Svijet, prepun žute modrine... nađoh one oštećene... sretoh lica što su lila suze... pomislih, popraviću ih... a zapravo - izliječiše mi poderotine.
Kako vrijeme prolazi,
pronalazimo greške
jedno u drugome...
Da se bolje užljebimo...
Da se jače povežemo...
Radi zaštite...
Samo radi zaštite.
Kad rane postanu
dio ljepote.
Razgoliti svoje...
Vjetre dobri leti
preko pustinje.
Nastavi me.
Mae Nak - iz magle oteto, u maglu vraćeno.
(Autor je književnik)