- Piše: Milutin Mićović

Manje je čudno zašto je Njegoš napisao ovu pjesmu, više je čudo što je nedovoljno prisutna u našoj javnoj svijesti. Jer, ako je neka pjesma zaslužila da bude u centru crnogorske javne svijeti, to je ‚‘Orao i svinja‘‘.
Svi su se uslovi ispunili da ona bude refren, nezaobilazna metafora, jedan klik kompjuterskog miša, pa da nam naša društvena stvarnost izađe pred oči, baš onakva kakva je.
Mogao bi čovjek pomisliti da neko brine da ta pjesma ne dobije veću društvenu pažnju i metaforičku primjenu. Samo mi je začudo kako je izmakla pažnji nevladinih organizacija koje se bave ljudskim pravima, i zaštitom dostojanstva životinja. Te su organizacije sveprisutne, ali očito da njihovi članovi malo čitaju, i da su neprijemčivi za metaforički jezik. Mislim za ozbiljnu literaturu. Ali, nema smisla da se smisao te pjesme toliko skriva od njih. Jer koliko je ozbiljna, toliko je i referentna, i, toliko realnih problema pokreće, i formuliše.
Da se podsjetimo, siže pjesme je sledeći: svinja loče iz punog korita, a orao je gleda sa visoke litice. Ona počne da se hvali orlu, kako vazda ima pred sobom puno korito, a kad se naloče, valja se u glibu i „na svijet uživa“. Orao joj s prezrenjem govori, „da svinjski misli i svinjski govori“, a to što ima vazda puno korito, i što uživa u glibu do ušiju, samo je priprema da dočeka „sjekiru po ciku“, kad nabaci dosta slanine na sebe. Orla samo oduševljavaju visine, a na zemlju se ne spušta, osim kad mu treba zalogaj mesa.
Prvo što napominjemo u ovom nezgodnom času - sa stanovišta poetike, pjesma je neproblematična, ali sa stanovišta društvene referentnosti pokreće hiljadu problema. Pogađa u samu srž društvenog života, evo da ne idemo sad dalje od Crne nam Gore. Oslikava ljude i njihove naravi, samodovoljstvo nad „punim koritom“, kao što je u orlu utkana čežnja za duhovnom visinom, i prezir onih koji borave u neznanju, zaboravu, zadovoljni što su punoga trbuha.
Ali, sve to, samo po sebi, najmanje je problematično, problem je direktna metaforička referenca, iz koje je teško izaći. Problem je i ako ukinemo metaforičnost i alegoričnost pjesme, i svedemo je na bukvalni značenjski nivo. Jer u našim demokratskim odnosima, i kodifikovanom jeziku neophodne tolerancije, uvredljivo je i svinji reći da „svinjski misli i svinjski govori“. Svinja je svinja, božje stvorenje (mada neki misle da je i đavo tu imao posla, pa ni njeno meso neće da jedu) i, ako misli, onda misli i govori u skladu sa svojom prirodom.
No, iako je svinja samo svinja, ne može da izbjegne posledice metaforike, kada je pjesnik stavlja u pjesmu. Ulazeći u pjesmu, svinja dobija neku višu ulogu, nadrasta sebe, ali, pošto svinja ne čita pjesme, ona ne mora time da se zamara i da razbija glavu. No, ko realno sagledava stvari i njihove sjenke, mogao bi postaviti pitanje prava i dostojanstva životinja? Naime, da li je svinja tim oštećena i unižena, ako se pjesnik poslužio njenim imenom i likom, da bi prenio poniženje i sarkazam na nekog drugoga? Da li se svinja može koristiti, da se izvršava tako brutalno poniženje, recimo, ljudi? Drugim riječima, svinja u pomenutoj pjesmi, trpi nasilje, jer joj se inputira nešto (mišljenje, govor) što ona ne posjeduje. Ako svinja u pjesmi nije samo svinja, onda je zloupotrijebljena, da bi se tako iskompromitovali oni koji nijesu svinje, ali su „kao svinje“.
Drugo, još važnije i mnogo dramatičnije je: pošto je Njegoš pod svinjom u pjesmi podrazumijevao ljudskog stvora, onda se tu javljaju zasigurno nerazrješivi problemi. Šta je Njegoša natjeralo da iskoristi svinju da bi govorio o čovjeku? To što su mu čisto poetičke mogućnosti dozvoljavale da govori tako, zar je dopušteno da se ljudi dodatno ugrožavaju metaforama, bez kojih oni ne bi bili svjesni svoje uniženosti?
Možemo na kraju reći, ne braneći ni pjesnika, ni stvarnost od pjesme, da pjesnik stvara pjesmu, koristeći njene mogućnosti koje omogućavaju da se ljudi prepoznaju u metaforama, koje potom proizvode kolektivnu i ličnu samorefleksivnost. Pjesnik je dakle radio svoj (pravedni) posao, a metafore možemo okriviti za sve drugo.
U ovom tekstu ne stigosmo da govorio o orlu. Dosta što se njegova sjenka nadvijala nad papirom, dok smo pisali o svinji.
(Autor je književnik)