-Autor: Ljubodrag Stojadinović

Ima već više od godine kako sam se obavezao da za jedan književni časopis napišem priču o magarcima. Ili o magarcu, kao pojedincu ako takvoga nađem. Nadam se da će ovaj tekst, koji posvećujem ovdašnjim magarećim događajima, biti bar labavo opravdanje kod urednika Mije Raičevića: kad moj magarac sazri i postane ono što očekujem od njega, eto priče za Miju.
Želio sam, koliko se to moglo, da ovaj tekst, ma šta od njega ispalo, bar malo osjenčim nostalgijom, vedrinom i sjetom, te sam mu i nadenuo ime iz zbirke priča velikog Branka Ćopića: o klipanima koji u ratu sazrijevaju brže no što mogu, ne odživjevši valjano svoje najbolje, magareće godine.
Magarac je u srpskoj fauni nepravedno zapostavljeno biće. U stvari, taj je stvor, ko zna iz kojih razloga postao etalon gluposti, tvrdoglavosti i ružnoće, živinče pogodno za neumjesna upoređivanja i uvrede: „Ućuti tamo, magarče jedan!“ I taj magarac, naravno, ne ućuti, nego krene da se bije.
Naučna lica, međutim, koja se bave pameću životinja, dokučila su da magarci nijesu nimalo glupi, niti lijeni, čak ni ružni. Magareća sorta je vrsta izuzetno inteligentnih životinja, daleko ispred psa, a odmah iza svinje. Oni imaju svoj način socijalnog opštenja, umiju da se snađu u nepoznatom ambijentu i čuvaju svoj životinjski ponos. Taj dokaz o ponosu vidimo kad god sretnemo magarca. Njihovo neurušivo dostojanstvo, usled nepoznavanja stvari, proglašavamo bandoglavošću.
Ta umna životinja već je pred nestajanjem i zaboravom, bar u Srbiji: više je ima u izrekama, doskočicama nego u dvorištima. Jedva da se nađe u čitankama za osnovce; vidio sam na jednom mjestu da je to „korisna i radna životinja.“
U sam centar javne pažnje jedan magarac je došao družeći se sa našom i svjetskom konceptualnom umjetnicom Marinom Abramović. Kažu da je umjetnica dobila od Srbije 80.000 eura za DVD na kome je snimljena u društvu magarca. To izgleda ovako: Marina gleda magarca, magarac gleda nju. Niko ništa ne govori. Šta tu ima da se kaže, to je umjetnost u kojoj je magarac jedini predmet umjetnikove pažnje. Možda upotrijebljen kao jeftina radna snaga, objekt koji pristaje na Marinin način opštenja sa predmetima: umjetnik je prisutan. A i magarac, i te kako. I to je sve snimljeno i uredno plaćeno, osim što je ležerni kolega naše Marine na ovlaš opisanom događaju radio badava.
Zašto je taj umjetnički ili ko zna kakav opit izazvao ovdašnju javnost da se prilično zbuni, i zbog novca i krajnje neobičnog umjetničkog para? I šta je Marina željela da kaže nama i ostalom magarećem svijetu prodajući nam taj video zapis? Vjerovatno ništa osim onoga što se vidi: žena i životinja, licem u lice, u svijetu nerazumljivom izvan umjetničkog čina. Gledaš u magarca satima, kao da tu ima šta da se vidi. Ima, naravno, magarac je mitsko biće; na njemu je, ne imajući bolja prevozna sredstva, među svoje apostole ujahao Isus Hristos lično.
Magarac je u svoje vrijeme išao u Jerusalim, pa se otud vratio isti takav, odlučan da se ne mijenja bez razloga. Društva za zaštitu životinja nijesu se bavila magarcem, ma koliko teglio kao nezamjenljivi graditelj puteva na urvinama, u predtehničko doba.
U Srbiji, magarac je, pored nesavršene zamjene za konja, uvijek bio i politička ličnost, mada ga to nije zanimalo. Ušao je u skoro sve izreke ili dosjetke koje bi mogle da obrazlože položaj političke životinje (čovjeka) u državi koja nije napravljena po njegovoj mjeri. A nijedna nije, jer je jedino u njoj čovjek izgubljeni stvor. U ovoj našoj haotičnoj izgubljen je potpuno. Spas u nerazumijevanju svoje društvene pozicije, ili u nedostatku snage da je promijeni, građanin i dalje traži u magarcu.
Recimo: vodi nas magareća pamet. Vlada namagarčila penzionere. Ministar pokušava da namagarči malinare. Magareće uši narodnog poslanika. Ne stiže se u veliki svijet uz magareće navike. Narod ne želi da bude namagarčen novim poskupljenjem goriva, vozači blokiraju gradove. Velike sile prave magarce od nas. Nemoj da me jašeš, nijesam ti ja magarac. Ubi nas njegova magareća narav. Niko ne čuje magareći zov. Teglim kao magarac. Ne njači, nego govori. Magareći sir skuplji od zlata. Novi zanat – muzar magarica. Drijema kao magarac pod maslinom. Ako nemaš s koga da pričaš, nabavi si magare. Bez magare ni na svadbu. Je l’ te magare ritnulo pa si tako pokršen? Vidje li one magarce u skupštini? Čuo li si šta onaj magarac sinoć reče? Ko poslednji – taj magarac.
No, da li je nedužni magarac i dalje najpogodnija moneta za pravljenje spasonosnih paralela? Zar ne postoje ovce, volovi, svinje, miševi i crvi i druga sasvim uporediva božja stvorenja? Ipak nam je magarac iz nekih razloga najbliži, on je svojim stvarnim ili simboličkim prisustvom u stanju da obrazloži nas i sumorne nedostojne sile koje su sebe postavile iznad nas. Poređenja mogu da budu uvredljiva samo za one koji ne poznaju našu ili magareću sortu. Ili oboje.
Postoji jedna dosjetka povodom već opisanog događaja sa Marinom Abramović, da je magarac lično platio to slikanje. Ali i taj vid odbrane umjetničke transpozicije ljudskog i magarećeg bića donekle se može tražiti u sterotipima. Pokrenuta je sasvim neformalna debata o tome šta smo mi zaista i njena je vrijednost u tome što nećemo dobiti odgovore. Ako zaista živimo u magarećem političkom društvu, kako u njemu prepoznati demokratsku javnost? Poznato je da magarci, i pored neosporne inteligencije, nijesu bundžije.
Prije neki dan gledao sam mladog oca koji uči dečkića od pet-šest godina da odrasta. Pozvao ga je ovako: „Ej, magarče, dođi ovamo!“
To je bilo tepanje, iskazivanje ljubavi, a ne vrijeđanje. Nije uvredljivo biti magarac među sebi sličnima.
Paralele običnih ljudi, sa jednom dostojnom životinjskom vrstom, nijesu samo proizvod stanja duha ili pokidanih nerava. Branko Ćopić je uživao u stasanju svojim mladih magaraca, Marina je dovela magarca da nas oboje pogledaju u oči. Šta se tu vidi, osim političke basne? Pa ništa.
Osim možda da je pretendent na ovdašnjeg alfa magarca prilično zaostao u razvoju.
Peščanik.net