-Piše: tomica A. MILOVIĆ

Novoizglasani (ne i izabrani) predsjednik Crne Gore, među brojnim zadacima (ultimatumima), označio je i rješavanje pitanja pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Radi se o jedinoj pravoslavnoj crkvi na crnogorskom državnom prostoru Mitropoliji crnogorsko- primorskoj Srpske pravoslavne crkve. Zašto je ona kost u grlugospodaru, pa se njen položaj, po gospodarevoj zapovijesti, mora riješiti? Ta crkva ne smije dalje talasati crnogorsko i natovsko “mrtvo more”. Dosta je to radila vjekovima. Bez nje ne bi bilo ni Crne Gore. Sada, kada Crna Gora ima vječnog gospodara i vlasnika, ne može se Mitropolija baškariti na privatnom posjedu, koji se, kakvo ruganje, još i državom zove.
Vječni gospodar i posjednik Crne Gore je nekršteno dijete krštenih komunista. On je nepokolebljiv ateista, odnosno bezbožnik. A bezbožnik, po definiciji, poriče postojanje Boga. I svijet tumači filozofijom materijalizma, vezujući ga za materijalnu, a ne za duhovnu podlogu. Ateizam, iako ne sasvim komunistička ideologija, stoji u centru komunizma “svih boja”. A znajući koliko je crnogorski gospodar pobornik materijalnog, ali ne onog zasnovanog na naučnom sistemu učenja već “laičke” gomile materijalnih dobara u sopstvenom buđelaru, onda je svaka bitka protiv kanonske pravoslavne crkve nužna. I po gospodaru-opravdana. Tim prije ako ona pripada srpskom rodu i imenu.
Umjesto Mitropolije crnogorsko-primorske, jedine kanonske i mnogo vjekova stare, gospodar ima namjeru da u duhovno tkivo Crne Gore utka takozvanu Crnogorsku pravoslavnu crkvu, sektu registrovanu u policijskoj stanici. I tako demonstrira još jednu intrigu, podvalu, laž i svetogrđe s krajnjim ciljem promjene crnogorskog identiteta zasnovanog na srbomržnji, pa i zatiranja pravoslavlja u Crnoj Gori. Demonstrira svoju moralnu i intelektualnu iskrzanost. Svoju duhovnu razvalinu, svoju nevjerovatnu gordost i nadmenost, isključivost i zloću. Njegovi stavovi predstavljaju najtvrđi vid ortodoksije, jedinog, po gospodarevom mišljenju, pravovjernog i zvaničnog “učenja” o svemu i svačemu. On je jednostavno, mora se to priznati, manipulator bez premca. Čovjek koji je, s nevelikim brojem riječi u svom repertoaru, sposoban da konstruiše takvu patetičnu “građevinu” da prosto slušaoca “baca u trans”. A to i takvo “učenje” u suštini predstavlja najobičniju nulu, nalik dobro začepljenom buretu, ali praznom i izlupanom.
U svim vremenima ateisti su se trudili da uđu u tajnu porijekla i nastanka vjerovanja u bogove (Boga). Još u antičko doba razvile su se prve, takozvane kosmogenijske teorije. Te teorije su prirodu objašnjavale samom prirodom. Tako su počeli da nastaju temelji materijalističkog shvatanja svijeta, pa samim tim i temelji kritike religije i vjerovanja u Boga.
Još je Heraklit (540-480) govorio da svijet nije stvorio ni čovjek ni Bog, “nego je bio, jeste i biće vječno živi oganj koji se po određenim zakonima gasi”. Ovakav stav su poduprli sofisti, inače enciklopedijski obrazovani mislioci i nosioci helenske prosvijećenosti i humanizma. Osnivač sofizma, filozof Protagora (480-410), ponašao se kao nepokolebljivi ateista. Govorio je da ne zna da li bogovi postoje, niti kako eventualno izgledaju, te da ljudski život predstavlja isuviše kratak period za rješavanje jednog toliko kompleksnog pitanja.
Gospodar Milo naravno ne zna ništa o teorijskim i naučnim raspravama na relaciji ateizam-teizam. Ali je zato ubijeđen da je on Bog, ne samo ovdje na zemlji, već i u kompletnom univerzumu. I da ima moć da presuđuje u svim “sporovima” između njega i onog nevidljivog Boga. Zato je spreman da se za “dobro” Crne Gore, njeno ime, poštenje i čast, bori i kroz ostrakizam, odnosno progon Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve. I tako, na krilima srbomržnje, sudbinu Mitropolije pridruži sudbini srpskog jezika, ćirilice…, pa i sudbini samog pravoslavlja. No, pod veliko i nepremostivo breme je poturio gospodar svoja krha pleća. Stari su i čvrsti temelji srpske crkve, mnogo čvrsti. “Ne slomi ih, al' zube polomi”, gospodaru. U vjerskom i moralnom kodeksu Mitropolije, između ostalog, zapisana je i ona zakletva Dostojevskog: “Radije bih ostao sa Hristom nego sa istinom, čak i ako bi mi matematički dokazali da je istina van Hrista.”