- Piše: Maksim Drašković

Sve što je kroz vrijeme bivalo, ponavlja se, biva i bivaće dok je svijeta i vijeka. Ne pomažu tu ni savremeni način života, ni napredne tehnologije, čudotvorna medicinska dostignuća, a još manje to što je 21. vijek. Može neko da vjeruje ili ne vjeruje, ali Bog je stvorio ovaj svijet, on je u svakom vremenu mjera života i Njegovom carstvu neće biti kraja. A to što je čovjeku, kao grešnom stvorenju, data sloboda da bira svoj put, samo je iskušenje i provjera do koje će granice tu slobodu da zloupotrebljava i da gazi božije zakone.

Kad budno i moćno oko Svedržitelja spazi da je čovjek „svojom nogom poganom“ stupio do bedema sopstvenog grijeha, onda se začuju oni gromovi kojima Svemoćni pošalje one zaslužene kuge, gube i pomore, koji pokose i prorijede život na ovoj našoj grešnoj planeti. Nažalost, izgleda da je razvratnički i bogohuliteljski život današnjeg čovjeka i svijeta opet „prepunio mješinu grijeha“. Aktuelna zaraza, zvana „korona“ bezmalo je cio svijet „svojom zlošću otrovala“. Ali, zašto i Crnu Goru? Zašto si, „kugo ljudska, da te Bog ubije, otrov adske svoje duše i na ovaj kamen izbljuvala“? Zar ti nije dovoljna „žertva sva Srbija“, nego si i ovaj crnogorski, „slobodarski i bezgrešni“ kamen ogubala? I odakle si se, gubava sele, baš kod nas isprtila? Mora da je iz Srbije, brale! Stalno oni nama šalju nevolje – od brašna do ljekova. Ako to usput isti ne zaplijene. Još im Crna Gora, kako reče naš ministar zdravlja, stalno pomaže i unapređuje zdravstveni sistem i priskače u pomoć njenim građanima, kao što je oduvijek činila. Vrijeđa to, brate, ponos naš viteški. Mora onda Milutin onako gordo poručiti – preživjećemo nekako i bez vas!

E, samo zato, da nije ničega drugog, mi ovaj virus nijesmo zaslužili. Mi, što smo anđeli, da takvih nema pod kapom nebeskom. Pa još i ova guba da nas zadesi. Malo li je što već evo decenijama stradamo od najopakije zaraze i kuge koja je nekoga mogla napasti, no sad još i ovo! No, da mi grešni ne učimo Boga šta će i kako oposliti. On to najbolje zna i „šta je čije, daje svjema“.

Najgore je što jedno zlo nikad ne dolazi samo. S njim uvijek, ruku pod ruku, dođe još ponešto. A to ponešto, počesto je i nešto dobro. Otvara nam oči, pomogne da barem shvatimo ko smo. Da shvatimo da je od zaraze tijela, mnogo pogubnija zaraza duše, da nas je ona i dovela do zaraze tijela. Da je previše razvrata, bluda i bezbožnog života i da je ova opomena, za one koji prežive, morala doći. Daj, Bože, milosti da cijena ne bude previsoka, ako je već grijeh preveliki! I daj da makar sad, ako već i za to nije kasno, prizovemo „Nebesku liturgiju“ – proročku pjesmu nad pjesmama našeg Svetog vladike Nikolaja i da ona bude putokaz za okajanje svih naših grehova i ozdravljenje od svih virusa koji, osim ovog virusa tijela, kao duhovna zaraza prijete da nas pomore.

A tih, i tjelesnih i duhovnih virusa, zaista se mnogo istićilo u nama i među nas. Jedan od njih, i to mnogo zločest, je i „virus lingve“, opaka bolest koja napada jezik. A najteže su, kako nas pouči „Zaveštanje Stefana Nemanje o jeziku“, „zaraze i morije jezika“. Kad god neko hoće da vam promijeni identitet i nametne svoj, on vam prvo udari na jezik. I koliko u tome uspije, toliko vas je porobio.

Ja se zaista vrlo malo, prije će biti nimalo ne razumijem u takozvani crnogorski jezik. Znam samo da je neko, čistom i bezobzirnom ideološkom i političkom silom, opljačkao, do poslednje riječi, leksiku srpskog jezika i proglasio je i imenovao kao svoju. Razlika je samo u tome što srpski, koji slovi kao jedan od bogatijih svjetskih jezika, ima, u tom svom jezičkom bogatstvu, varijantu narodnog jezika (govora i dijalekta) i varijantu standardnog, normiranog (književnog) jezika, koja postoji u svim civilizovanim društvima i jezicima. Taj takozvani i novokomponovani crnogorski jezik, međutim, jezičku stvarnost pokušava vratiti u predvukovsko doba, kad su važila „pravila babe Smiljane“ i kad je govorio i pisao kako je ko znao i umio.

A u toj našoj čemernoj jezičkoj stvarnosti ko bi trebalo da bude uzvišeniji uzor jezičkog čistunstva i pravilnog govora od ministarstva i ministra prosvjete, a samim tim i od prosvjetnih radnika, koji bi po svojoj svetoj misiji trebalo da prosvjetljuju i produhovljuju um mladih pokoljenja, koja su im povjerena kao čedno stado brižnom i slovesnom pastiru. Nijesam nimalo siguran da je to u našoj zbilji slučaj. To je najbolje na sniježnu bjelinu naše zlehude stvarnosti isprtila ova virusna groznica, što nas je, ne baš neočekivano zadesila. Po onoj narodnoj da „sit gladnome ne vjeruje“ i kao ona žaba što zavidi konju na potkivanju, naše ministarstvo je, pomodarski opsjednuto internet tehnologijom, u svojoj sebičnoj oholosti, poseglo za neubjedljivim, neravnopravnim i nepravednim pokušajem prenošenja nastavnih sadržaja putem savremenih internet tehnologija i tehničkih sredstava, sebično zanemarujući materijalne nemogućnosti i neposjedovanje najelementarnijih uslova (obzirući se donekle i na informatičku nepismenost) kod velikog broja porodica, đaka, pa i prosvjetnih radnika, koji su, uzgred rečeno, u ponižavajućem materijalnom položaju. A sve to čine radi pukog zadovoljavanja forme, a zanemarujući suštinu. Da li se uopšte ovi imućniji pitaju koliko porodica u Crnoj Gori nema možda ni televizor, a kamoli računar, pametni telefon i internet… da u ovoj nevolji samo misle kako preživjeti i koliko će ova guba trajati. Da mnogi ne mogu obezbijediti ni najosnovnija medicinska i zdravstvena sredstva za spas od ovog zla…

E, u toj modernističkoj pomami je, upravo, svaka zvjerka pokazala svoj jezički trag. Ne može, makar kad su u pitanju Ministarstvo prosvjete i prosvjetitelji, pod izgovorom nekakvog slogana ili fraze, kao primjer dobre jezičke prakse da se upotrebljava tako nakaradna padežna i jezička konstrukcija – „ostani doma” i „uči doma”, a da se pritom opismenjavaju naši đaci. Naravno, ukoliko se to ne tiče isključivo tog njihovog jezika, što je vrlo moguće, s obzirom na to da se u pomenutom projektu jednostrano i protivustavno pominje samo „crnogorski“, a namjerno su uklonjene ostale tri odrednice iz službenog naziva nastavnog predmeta. Možda su, u tom slučaju, u pitanju neka njihova posebna gramatička pravila, iako sam sasvim siguran da tako nešto danas ne bi prihvatila ni sama baba Smiljana. Posebno je pitanje da li su imenice „kuća” i „dom” istog značenja, što je tako samo na prvi pogled. Svi mi živimo u kućama ili stanovima i tu svijamo svoj topli porodični dom. U svakom slučaju, bilo da je u pitanju jedno ili drugo, trebalo bi da idemo kući, pa tako i domu svom, a da ostajemo, pa i učimo, kod kuće, ili u kući. Ne bih da se u ovoj nevolji, kad se naprosto borimo za goli život, dodatno opterećujemo još i padežima i gramatikom, ali volio bih da mi neko objasni, pa makar i po crnogorski, kako to neko može ostati i učiti doma. I da li bi onda, analogno ovom genitivu jednine imenice dom, oni koji upotrebljavaju imenicu kuća, trebalo da kažu – „ostani kuće”, ili „uči kuće”? Možda bi i to bio simpatičan slogan. A lako ga je i objasniti – svako pravilo ima izuzetak.

Šalu po strani. Kao što nema bezgrešnog čovjeka, tako ni jezički niko ne može biti savršen. I sami lingvisti različito tumače neka jezička pravila, jer jezik je prosto neuhvatljiv i neukrotiv. Ali, nadam se da bi u nečemu trebalo da smo saglasni – sve ovo se tiče najosnovnije pismenosti i jezičke kulture. Samo da se preživi ovo zlo. Valjda će onda i jeziku svanuti. A dotle, u pravu je naš dobronamjerni i brižni sindikalac što moli da narod ovih dana ne lovi jezičke greške prosvjetnih radnika. I ovako im je previše muke. No se bojim da ne bude ono „što ga brani, kad ga ne odbrani“. Sud i vjetrometina javnosti su nemilosrdni i ne praštaju. Od nastavnika se očekuje da bude primjer pravilnog izgovora, bez obzira na struku. Baš kao i od svakog ministra.

---