Piše: Borivoje Ćetković
Trodecenijska tiranija našeg gospodara, uspostavljena uz podršku i svestranu pomoć zapadnih centara moći, udžbenički je primjer instaliranog, marionetskog režima. Ko bolje pamti zna: kada je naš suveren sredinom devedesetih godina prošlog vijeka prvi put posjetio Vašington (bio je primljen u Pentagonu, Ministarstvu spoljnih poslova, Ministarstvu finansija), „utanačio je rabotu”, pristavši da pomogne u razbijanju SR Jugoslavije, ratnoj agresiji izvršenoj nad njom 1999. godine, i u rušenju Slobodana Miloševića. Znale su i znaju njegove gazde ko je i kakav je naš vladar, znali su za sve njegove afere od onih internacionalnih razmjera (duvanska afera i afera S. Č.) do ove najnovije sa korupcionaškim poslom gradnje vjetroelektrane na Možuri – „gledali su mu kroz prste”. Takav je kakav je – njihov je. Za svoje gazde svojom antiruskom politikom i dalje je upotrebljiv. Ugledajući se na svoje komšije ( Vučić, Plenković, Zaev), i on je raspisao izbore u vrijeme dok se Crnom Gorom širi zaraza virusom korona – sa svojih „državnih” medija drsko nas ubjeđujući da će se ona do početka izbora značajno smanjiti. Ubijeđen je u svoju dalju upotrebljivost, samodržac je raspisao izbore onda kada mu to najviše odgovara i to u vrijeme širenja epidemije – zna da će izlaznost birača biti smanjena. To naravno ne važi za njegove pristalice zavisne od režima, koji su, kako se to nekada govorilo u staroj Crnoj Gori, na gospodarevim jaslima, a takvih nije mali broj. Svi oni moraju izaći na biralište, s lajpisom u ruci i pokrivenog obraza (dobro je da ih drugi teže prepoznaju) i glasati za DPS. Inače, preduzeo je sve što je bilo potrebno za mobilizaciju svojih birača: targetirao je SPC kao glavnog neprijatelja Crne Gore, iza koje stoje „mračne sile” Beograda i Moskve, i neke nevladine organizacije.

U nedavnom intervjuu za TV Prva suveren je pomenuo i sporni Zakon o navodnoj slobodi vjeroispovijesti i bio kategoričan: u pregovorima sa Crkvom „neće im se pomjeriti ni za zarez”, i da će se „do poslednjeg daha boriti i raditi na obnovi crnogorske pravoslavne crkve”. Kao nekada stari gospodar, koji je hrabrio Crnogorce u borbi protiv novostvorene jugoslovenske države, govoreći im da je Crna Gora Crnogoraca (h), (ne pominje više srpstvo), i ovaj današnji kliče koliko može i zove svoje (nacionalne) Crnogorce da listom izađu na izbore i daju glas za spas države i opstanak nacije i „dukljansko-zetsko-crnogorskog naroda” sa svojim „hiljadugodišnjim kontinuitetom”.

Epidemija virusa korona (i ne samo ona) učinila je svoje: nema one uzavrele političke situacije koju pamtimo uoči oktobarskih parlamentarnih izbora 2016. godine kada su širom Crne Gore i režim i opozicija održavali masovne skupove i tribine. Režim se tada hvalio „ostvarenim rezultatima i narednim zadacima”, dok je opozicija uporno ukazivala na katastrofalno stanje u kojem smo se našli zahvaljujući njemu.

Gospodar nema sada čime da se hvali – epidemija je potpuno ogolila neoliberalni obrazac privrednog i društvenog tobožnjeg razvitka: veliki gubici u privredi, posebno turističkoj, dugovi enormno uvećani, tu je i dalje socijalno i klasno raslojavanje, značjno produbljene nacionalne i vjerske podjele među samim Crnogorcima – prijeti nam ekonomski i socijalni kolaps.

Hoće li, kako neki iz opozicije očekuju, decenijama akumulirano nezadovoljstvo ovim i ovakvim režimom, drastično uvećano tzv. Zakonom o slobodi vjeroispovijesti kojim režim hoće silom „da obnovi crnogorsku pravoslavnu crkvu”, biti onaj značajan motivacioni faktor da većina građana bez obzira na nacionalnu, političku i vjersku pripadnost kaže odlučno „NE” diktatoru i učini kraj diktaturi, prije nego nas ona dokrajči? Vidjećemo 30. avgusta.

---

”Gospodar nema sada čime da se hvali – epidemija je potpuno ogolila neoliberalni obrazac privrednog i društvenog tobožnjeg razvitka