- Piše: Milutin Mićović

Nekoga treba smanjiti da bi bio veći. E samo toliko da zna, pa bi bilo dosta za početak. A nije malo da se dođe do nekoga početka. Odakle bi mogao da počne. Samog sebe da gleda.

Mada je nezgodno počinjati ovu priču u Crnoj Gori. Ali, desilo se nešto u Crnoj Gori što ima veze s ovom pričom. Jer mnogi su veliki zato što su neizmjereni, ni sa čim nesamjereni. Osim možda sa svojom sjenkom. Koje, kako se vidi, tako naveliko porastu, kad sunce počne da opada.

Bilo je što je bilo u Crnoj Gori. Još niko ne zna šta je bilo, ali svi znaju da je bilo. Jednima je spao kamen sa srca, drugima se možda i navalio. Ne kamen, nego neka mora. Ali i to sad nije najvažnije. Najvažnije je to što se desilo Crnoj Gori, sad je opet krenula da potraži sebe. Jerbo su je bili tako izudarali u glavu da više nije znala kud će i kako će. Ni ko je ni šta je. Jedva se na nogama održala. Bila je skoro i jezik izgubila. Jer su joj bili izmaknuli temelj, pa je ko utvara lebdjela u nekom praznom prostoru između Rima i Vašingtona, između Svete Gore i Brisela. Nije znala gdje je i gdje nije. Nije mogla doći do riječi od svojih vođa. Koji su je učili i vodili, kao da ona ne zna ni progovoriti svojim jezikom, ni kročiti svojim putem. Iživljavali su se na njoj ko maniti. Jedni slijeva drugi zdesna. Šta je njeno srce pretrpjelo samo ona zna. Ako poslije toliko udara uspije da dođe sebi, znači da nije ništa zaboravila. Jer ništa nije prošlo. Crna Gora je i sad dokazala da nije prošlo ono što je prošlo.

Zato kažem – kad bi uspjele njene vođe da se smanje bili bi viši, a ona bi bila srećnija.

Đukanović je bio umislio da se pruža od Cetinja do Vašingtona, sad je uvidio da to nije bio on nego njegova sjenka, koja se najviše razraste kad sunce zalazi. E šta sad? Ako neko utvrdi da je samo rasla njegova sjenka, a on da nije ni kročio? Ako se utvrdi, da su se ovih decenija samo razrastale sjenke i mrakovi ne bi li pogasile iskru Crne Gore? Bolje je dok ima vremena da još mnogi u Crnoj nam Gori pogledaju da mjesto njih nijesu samo njihove sjenke. Jeste, teško je Crnogorcima da se svedu na svoju mjeru. To oni doživljavaju često kao svoju pogibiju. Oni ponekad i uporno misle: kako da budem veći od drugoga ako ne mogu biti veći od sebe? Ali ipak se desilo nešto na ovim izborima, a to je najvažnije za budućnost Crne Gore. Veći su postali manji, a manji – veći. Pa samo da se to desilo – dosta se desilo. To se teško moglo očekivati u Crnoj Gori. To ni u snu nije padalo onima koji su dosad prvačili u Crnoj nam Gori. Kako da to i pomisle kad su Crnu Goru bili doveli do toga da je nema. A da njih ima, hiljadu puta više nego ih ima. Zato je to saznanje važnije od pobjede na izborima. Smanji se da bi bio veći, davno sam čuo od Kosta Ninkovića. Koga nijesu htjeli da čuju u Crnoj Gori. Pa je otišao s Bogom da razgovara.

Mnogoga su crnogorska prvačenja u grob otjerala. Ili u katakombe satjerala. Ali nećemo više o tom, to je preozbiljno. To je da se gledamo u oči i da ćutimo. A ne da se nadgornjavamo u Skupštini. Gdje se sjenke uvećavaju, a ljudi smanjuju. Istina, ima i obrnutih slučajeva, ali rijetko. Kaže mi prijatelj, koga pomno slušam. Ali na kraju krajeva sve bude dobro. Jer smo vidjeli u Crnoj Gori da i zlo može donijeti dobro. Ali – izdrži to, majčin sine!

Da Crna Gora nije više od kamena nego od zemlje ne bi ovo izdržala! Reče mi na kraju prijatelj, i bojim se da ode od mene na duže vrijeme.

(Autor je književnik)

---