-Autor: Marina Štraus
To više nije zvučalo samo kao prijetnja: način na koji se Bosna i Hercegovina odnosi prema migrantima i izbjeglicama mogao bi da ima negativne posledice po tu zemlju u njenim naporima da jednog dana postane članica Evropske unije, rekao je portparol Evropske komisije prije nekoliko dana.
On je pritom aludirao na slike koje su se, nešto prije Božića, mogle vidjeti na vijestima širom EU: zapaljeni šatori, muškarci u plastičnim papučama ogrnuti ćebadima koji stoje u snijegu, provizorni kampovi koje su sami izgradili usred šume. Tek kada je izbjeglički kamp „Lipa”, koji se nalazi odmah pored hrvatske granice, prvo evakuisan, a onda i spaljen, ponovo je izašlo na vidjelo ono što je tamo godinama ključalo.
Od kada su države EU, recimo Mađarska, postavile žičane ograde na svojim granicama, migranti i izbjeglice traže nove rute. Mnogi pokušavaju da preko Bosne i Hercegovine stignu do Evropske unije.
Evropska unija ima pravo kada kritikuje tu balkansku državu zbog njenog disfunkcionalnog političkog sistema. Isto to čine i lokalne vlasti Unsko-sanskog kantona, u kojem se nalazi kamp „Lipa”, kada govore da ih je Vlada u Sarajevu ostavila da se sami nose s migrantskim pitanjem.
Ako pitate odgovorne u EU u kojoj mjeri bi Unija morala da preuzme odgovornost, onda odgovori zvuče poput pomenute izjave portparola: Nije EU ta koja gura migrante Bosni i Hercegovini. I ovako: Da, pomaže se, stavlja se novac na raspolaganje.
Prema Evropskoj komisiji, od 2018. se u Bosnu i Hercegovinu slilo 88 miliona eura, kako bi se na licu mjesta rješavala situacija. Pa ipak je licemjerno kada Evropska komisija i države-članice upiru prstom u Bosnu i Hercegovinu, jer one same već godinama ne uspijevaju da se dogovore o zajedničkoj azilantskoj i migracionoj politici. Na nekim mjestima u EU nije ništa bolje nego u kampu „Lipa”. Na primjer na grčkom ostrvu u Kara Tepi, novom kampu na Lezbosu.
Jedan jedini aspekt u migracionoj politici u kojem su države EU jedinstvene jeste: spoljne granice Unije moraju da se zaštite, kako bi što je moguće manje migranata i izbjeglica ušlo na teritoriju EU.
A kako bi se taj cilj što je bolje moguće i postigao, neke države posežu za ilegalnim mjerama, poput pušbekova – ilegalnog protjerivanja. To je brutalno i ponižavajuće. Riječ je na primjer o Grčkoj, kako je pokazalo i jedno istraživanje DW u Hrvatskoj. To da mnoge migrante hrvatska granična policija nasilno vraća nazad, potkrada i otima im odjeću, ne potvrđuju samo oni sami, već i lokalne vlasti i nevladine organizacije.
Istina je takođe da mnogi mladi muškarci u kampu „Lipa” vjerovatno nemaju pravo na azil u Evropskoj uniji. Ako s njima razgovarate, saznaćete da dolaze jer žele da pobjegnu od beznadežne ekonomske situacije u njihovim domovinama i zato što se nadaju da u EU imaju više šansi za bolji život.
Mnogi od njih već su pokušali da predaju zahtjev za azil u EU, ali su odbijeni i žele da probaju još jedanput. Jer, povratak, pogotovu ako niste uspjeli, često za njih nije opcija.
Uprkos tome, licemjerno je kada se EU predstavlja kao (jedina) zaštitnica ljudskih prava i istovremeno toleriše da se ljudi nasiljem na spoljnim granicama odvraćaju od toga da predaju zahtjev za azil u nekoj od zemalja EU – a to je pravo koje ima svako ko dođe na granicu.
Isto tako je licemjerno da se Bosni i Hercegovini prebacuje cjelokupna odgovornost i uvijek iznova ukazuje na debele novčanike EU koji će na licu mjesta da riješe probleme. Ljudi u „Lipi” ne žele da ostanu u Bosni i Hercegovini. Oni žele u EU. A mnogi će po ko zna koji put da pokušaju, ma šta im prijetilo – nasilje na ruti ili nova protjerivanja.
Evropska unija im duguje barem jedno: azilantsku i migracionu politiku koja će biti vrijedna tog imena. A ne da se oslanja na premlaćivanje mladih muškaraca na granicama, kako bi se drugi u njihovim domovinama odvratili od istog tog puta.
dw.com
