Piše: Čedomir Antić
Direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju, Marko Đurić, egzaltirano nas je obavijestio da je Srbija, zahvaljujući prije svega premijeru Vučiću, „pobijedila sa 5:0“ u pregovaračkom nadmetanju sa predstavnicima „Republjik Kosova“. Krunu tog uspjeha predstavlja sporazum o osnivanju Zajednice srpskih opština.
Šta je to dogovoreno prije nekoliko dana u Briselu? Sporazumom je započeo proces konstituisanja zajednice srpskih opština koja bi trebalo da ima pravo „nadzora“ u obrazovanju, kulturi, delegiranim poslovima opština... Finansirao bi je budžet Kosova, ali može da bude finansirana i iz Srbije. Da li Srbi na KiM dobijaju više nego što su dosad imali – ne, ne dobijaju. Srbi su, međutim, primjenom ovog sporazuma konačno integrisani u „Republjik Kosova“, državu koju Srbija ne priznaje, a koja uključjuje Zajednicu srpskih opština u svoj sastav ne mijenjajući postojeći ustav! Pored toga što su sada i formalno građani države kojoj za puno međunarodno priznanje nedostaje još samo prijem u nekoliko organizacija, Srbi su prihvatili da njihova zajednica nema ni ime. Dakle, to neće biti „Srpsko Kosovo“ ili „Srpska zemlja” ili „Srpska oblast“, već zajednica srpskih opština. Zajednica neće imati izabrane ustanove, već će opštine delegirati predstavnike u njenu skupštinu, a među ovim delegatima biće biran predsjednik i potpredsjednik zajednice.
Srbi sa Kosova su na ovaj način prestali da budu sporno pitanje između Republike Srbije i „Republjik Kosova“. Ahtisarijevim planom iz 2007. predviđena su sva ova prava, osim mogućnosti da se oštine s tim pravima objedine kako bi albanskim vlastima u Prištini predlagale kandidate za sudije i komandire policijskih stanica, kao što nije spomenut ni „nadzor“ nad prosvjetom i kulturom. Premijer Vučić je tradicionalno nervozno i nabusito pitao šta su to „izvršna ovlašćenja“, zahtijevajući da mu neko od kritičara sporazuma to pojasni – jer on, „srpski Paracelzijus“ sa diplomom Pravnog fakulteta to ne zna. Šta je izvršna vlast, vjerovatno zna, a sada ćemo upoznati šta je to „nadzorna vast“. Dok ne dođe do stvaranje četvrtog stuba vlasti, eto trećeg nivoa vlasti koji ne poznaje unitaristički ustav „Republjik Kosova“. Šta će velikani iz Srbije ako sjutra neka vlada Kosova ne prihvati sporazum ili ga obori ustavni sud? Šta će ako sve to dozvoli, a ne dopusti nadzor ili počne pritiscima i korupcijom da iznuđuje kandidatske liste za komandire stanica ili sudije posebnog panela? Zašto su pustili da čekamo osam godina? Zašto onda odmah nisu prihvatili Ahtisarijev plan?
Ushićeni Đurić ne spominje da je prema političkoj platformi za pregovore, koju je 13. januara 2013. objavio predsjednik republike i koja je bila osnova za dalje pregovore, pa i ove današnje zajednica trebalo da postane autonomna pokrajina s policijom, dvostepenim sudstvom, predstavničkim tijelom, ministarstvima, a da je zahtijevana i reforma ustava Kosova i uspostavljanje dvodomog parlamenta. Ali kad je to bilo, praisorija – prije dvije i po godine... Sve je ovo bio majstorski, „filigranski rad“ premijera Vučića...
A šta je sa Crnom Gorom? Da li je poniženje i ugroženost granice dovela do otrežnjenja političke vlasti u Podgorici kojima samo srpstvo smeta? Ali treba reći da se ni Srbija nije uzbudila što susjedna, „prijateljska“ država rješava svoje granično pitanje s njom bez njenog znanja i protivno njenoj volji.
Odnosi centralnoameričkih država su prije četiri decenije doveli do tragikomičnog „Fudbalskog rata“. Balkanski sukobi su pod licemjernim i ciničnim njemačkim vođstvom iz krvavih ratova postali nepravedan i nedemokratski mir zapečaćen, eto, i fudbalskom utakmicom u kojoj su zajedno, kao „Buduća Evropska unija“ igrali ministar iz stranke koja se nije odrekla Slobodana Miloševića i zloglasni vođa albanskih terorista koga još uvijek gone pravosudne vlasti. Tači, koga su saborci od milja kodno zvali „Zmija“, i Antić - beogradski funkcioner u nacionalnoj orbiti - igrali su zajedno, sve nadajući se (barem Antić) da će da pobijedi EU. Istovremeno, prije nekoliko mjeseci sama najava dolaska Tačija u Beograd – za koji tvrdimo da je njegova prestonica, a s njim pregovaramo iako je optužen – ovdje je smatrana kao provokacija.
Sporazum o Zajednici srpskih opština je za remek-djelo svoga političkog gazde proglasio čovjek čijem je pradjedi Nikola Pašić bio brat. Prije stotinu godina Pašić je u vrijeme kada je Srbija bila siromašnija i ugroženija postigao sporazum kojim je Sjeverna Albanija bez rata trebalo da uđe u “personalnu uniju“ s Kraljevinom Srbijom i postane njen dio. Dogovor je bio dalekovid, davao je prava Albancima u Albaniji i na Kosovu i Metohiji. Rat je spriječio njegovo sprovođenje. Onda je Pašićev sinovac, kao profesor univerziteta bio u komisiji koja je predložila da Brozu bude dodijeljen počasni doktorat Beogradskog univerziteta. Danas praunuk slavi integraciju Srbima naseljenog Kosova u tuđu državu i uspostavu autonomije koja to nije...
Zato smo propali.
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)