Autor: Milan Ružić
Kud ćemo mi Srbi bez Kosova? Čemu da se nadamo? Gdje da strepimo, gdje da se branimo, gdje da živimo, ako nećemo na Kosovu? Ne trgajte nam srce iz grudi. Svi kažu da se Kosovo odvaja od Srbije, a u stvari odvajate Srbiju od Kosova. Valjda se kaže ovo prvo, jer onda zvuči bezbolnije. Pokušavaju nam reći da imamo Srbiju, a Kosovo je samo omanji dio. Ali, kako razdvojiti ako je Kosovo kolijevka, a Srbija dijete? Zar može dijete bez kolijevke? Odvojiti kolijevku od djeteta je isto kao i odvajati dijete od kolijevke. Kojom god verzijom se služili, bolna je. Nema Kosova bez Srba, a nema ni Srba bez Kosova.
Moj narod je na Kosovu ginuo i gine, ali ga ne napušta. Niko ne razmišlja zašto. Pa zato što nijedan jedini život nije veći od Kosova. Naš najveći poraz jeste bio na Kosovu, ali taj poraz je bio zametak iz kojeg se Srbija uzdigla i za sobom ostavljala crkve i božure, ne znajući da će neko tu krvlju plaćenu zemlju kidati i razvlačiti. Kosovo je takvo da na njemu ima mjesta za sve. Međutim, kako pustiti nekoga da gazi po kostima naših junaka i da nam sipa so na nikad nezaraslu ranu? Nema od novog rata, od nove pobjede ili novog poraza ništa. Daće Bog da se takva vremena nikada ne vrate, ali će dati i da Kosovo ostane Srbija, inače bismo bez njega morali mijenjati ime.
Koliko je svetinja na tom polju, toliko je i Boga među tamošnjim ljudima. Božja zemlja je Kosovo, a božju zemlju još niko bez božjeg blagoslova i bez božje riječi ne dobi. Šta će drugima naše kosti i naši porazi? Svaki narod ima svoje. Znamo da se pobjede grade na tuđim porazima, ali ovaj poraz je za nas već odavno pobjeda. Bez njega ne bi bilo ni nas, ni naše kulture. Glave su nam se u Kosovo pretvorile, a srca u manastire ugrađena. Kako bez glave i srca? Šta ćemo onda biti? Bili smo i sjenke u ritama, pa se vratismo, ali bez Kosova ne bi ostalo ni rita, a ni sjenki, jer bi tad sve nestalo. Naša veza sa Bogom bila bi prekinuta, a Srba bez Boga ne može biti ni u priči.
Ako Kosova nemamo, gdje onda Lazaru, Milošu, Ivanu, Jugovićima i ostalima mjesta da nađemo? Kud mučenike da selimo i istoriju prepravljamo? Pa zar od najtežeg poraza, još teži da pravite? Čime mi to zaslužismo? Pa tamo i drveće raste u obliku krsta, jer drukčije ne može, niti smije. Jedino je to mjesto na svijetu koje je i kolijevka i grob.
Kolijevka se razmeće, grob se zatire, pa kako onda jedan narod kao što je srpski da zna gdje je rođen i pokopan. Ostaće Srbija dijete bez majke, oca i kolijevke, starac bez groba, biće koje kao da nikada nije ni postojalo. Nemojte Kosovo. Neka našeg naroda mučenog da živi pod pokoricom te rane. Šta će kome naša bol i naša rana? Greota je otimati od naroda čija se kultura, vjera i postojanje vezuju za poraz, a naročito onda kada taj narod taj isti poraz svrstava u pobjede.iskra.kom
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.