- Piše: mr Slobodan M. Čurović Apis
Ovo bez zveka ne završava. Upamti dobro što sam ti rekao, povjeri mi se Drzmo Šorov. A bijaše ga nešto proćeralo. Najlakše je onima što se ćeraju. Njih nikad išćerati, a znaju samaštenija da ćeraju i nabaskijaju se dobro. A basta im i da rašćeraju i zaćeraju. Sve smo gore sravnili koliko smo mogli i koliko je kome zapalo. Ako je imalo štrčala gora, morali smo je skraćivati, da imamo Divolj goru, Žuber goru, Zađevinu, Kurozov i Visikur. Samo nam zasmetaše Ravne gore. Da nije bilo ravnih gora, ne bi bilo krstatih gora. Ako nije tako, neka dokažu Srbi kolumnisti, nekadašnji komunisti i borbisti. Morali su kupovati „Borbu” da bi radila krvna zrnca. Ako nijesu bila dovoljno crvena, črvena, ne valja ništa. Sve bi đavo po đavolu.
Svim smo gorama zaperke micali i vrhove tupili, jer kad su tupi oslobodimo se, u najtupljima je najlakše.
Ravna gora je najljepša gora, gora nad gorama. Zamisli da se zove Šuplja gora, Naopaka gora, Ljuta gora, Panjka gora, Bidžova kamenica. Sačivičište, Goveđe brdo, Šišman planina, Viroštak, Prisiren, Mramornica, Krčevine, Grljača, Obarci, Čeline, Kutac-do, Golopust, Gola planina, Piskavice, Zaboj, Branež, Paljika, Kurilovo, Pišavsko brdo, Obrnjice, Milavin do.
Ali, ona je Ravna, nije Velja, niti se velja. Ravna za svakoga. Gora ravna.
Mogla je i krunska, ali je ne dozvaše tako tada. Kasnije su nicali krunski savjeti i zavjeti, ali bogme kasno. Trebalo je stisnuti petlju, majčin sine i tajova osobino, aj ako ti basta.
Samo kod nas i vrhove jezerske tope u nevide i postavljaju faraonska obilježja, da luta još vladika Rade, iz seobe u seobu, a vladar Gore Crne samo traži da zalegne u grob i prigrli zeru sunčanih horova.
I tada je sve bilo izrečeno na „sastankovima“ aktivista i odanista, a poslušni lakci jagmili se, ko će prvi da mu tumba tijelo, rekoše, moramo sravnjivati.
Čudo je to sravnjivanje, obično računica da se ne presefimo. Da nam ne kažu makanja ili dunda babina.
E kad smo vala mogli i vrh da zakinemo, treba sravniti i Ravnu goru. Potomci („blodžeri”) su više za nezbornik sa istorijom, (jedna glava a devet avaza), mondijalisti. A sjetili se bogomi i dohodnici fakulteta, „ćer dotle” pa i oni bi da ravnjaju teren. A nete vala kako su zaumili!
Ako je još zaravne piši propalo, šta bi rekao na to svaki batlija. Proćeralo nas, bratko. Dobro. Ako smo posramljeni, neka budemo i poravnjeni. Stvarno su ravne gore čudo. ,,Koliko ih ima?”, pitao sam jednog starinu. „Dok vidiš samo dobro, dotle su. A šta si mislio drugo?”
Ravna gora... Kad zalegneš u Ravnoj gori na ravnom si, lakše ti je puno, no iz Visoke gore. Ne žulja te. Iz Lelekne nekako najgore, ako je crna bez bijela znadni kućeš mučeniče. Kuda bi i kuda si poitao. Ti oćeš u neravne i zapeo baš tamo. A šta bi junače da su krstate gore, kuda bi onda ovarisao? Niz koji surdup, prlo bi se spuštio. Kuda bi te oburdali, sprcali niz vlake. Kako bi se onda pofuljao.
E, nećeš vala ići „plješke” dok sam ja živ. Ovdje ti ništa ne podavire, pritaji se ti u gori crnoj, što bi izlazio na ravan. Crnje ti je i ljepše tako, ko majci u srce. Sa svakim si lijepo ni sa kim iskreno.
Mogao si u Bijelu goru. U Bijelu kuću. Tamo bi te odma poznali. Ali ti zadro, skoptisao u Ravnu goru...
E nećeš vala bez preko mene mrtva u Ravnu goru.
Tamo je sve preorano, tamo ornika ni dolaznika, bez pođekoji ako bane.
Tamo je i gorovito i ravnovito. I preselito u jame i jamišta. Zato se zove Ravnogora, Bratobolja.
Jesi li primijetio da je velika kao Rusija, prostrana, široka. Ma jeste, al ne treba nama Rusija, nijesmo mi tradicionalno bliski bili, a i najteže kad im je bilo mi je spasismo od gladi, vazda spasavali tako. Bliža je nama savezna amerikanska država Mejn. Hej, hej, onda ćemo ući u vanzemaljsku flotu, pa ćemo lećeti ćer dotle. Ima da nas svlače u ravan, kad dođu one peče. Još samo sankcije Rusiji da zabetoniramo, kako li će preteći i oće li bez nas i da sačekamo braću iz Mejna, a onda po spiskovima će nam pokazati svoga Boga, zahvaljujući dojavnicima što su prežali, zaređaće po kućama, krićemo se iza katuna još cipcijelo vrijeme, da ne bi vaskrsnuo ne jedan, nego tri Gola otoka, nove proklete avlije.
Po nekoliko puta će istog prijavljivati, ako je samo i prošao pored Ravne gore, ili je slučajno „imentovo”, onako u povjerenju, a crnka ne bijeli.
„Đavo mi ga zauze te rekoh”. A mogao sam i ćutati i veseli te Bože, ko i drugi, kao makanje.
Kad uzmeš ravnjaču sve ravnjaj, ne patiši, ali uzdignutu pravdu ne tiči. Može im ga biti. Ninaj, ninaj, samo biraj, Haradinaj, krivdo, sviraj. Eto kako je pravo pospremljeno kod svučenih stranskih sudova. A koga oni svojski proprate i uplekaju se taj se ne vrće, pogotovo ovi iz ravnih gora. Njih osude i prije nego dođu, no onako da se izrazgovaraju, mi vazda ravno krivi ovi drugi višlji, zdravi ko puce. Ko čepina. Nemoj da ti je zajad što nas ne brane, kad bi nas uščuvali, tek bi nam tada pukla pogibija, jer njima se odavno stužilo, pa vele najbolje da otužimo kad imamo, ravne gore.
Ostaje nam barem rosijsko more i riječ Rusija, velika, slatka, beskonačna. Majčica, amanetnica sv. Petra, Rusijica.
(Autor je književnik i
književni kritičar)