- Piše: Magda Peternek
Ako neko misli da je nepoverljivost odlika stabilnih, iskusnih i promućurnih ljudi, neka misli. Ja ne mislim. Uvijek sam, i sada sam, i biću ona koja je ovu osobinu svrstavala na stranu negativne kategorije duha. U njoj ne vidim baš ništa što bi me uvjerilo da promijenim mišljenje. Ne, nisam nepovjerljiva prema nepovjerljivosti, već jednostavno sam sigurna da nikome nije, niti će ikome donijeti nečeg dobrog.
Ne da nepovjerljivost ne vidim kao odliku mudrih i jakih, već je čak posmatram kao paravan onih nesigurnih, dezorjentisanih i pesimističnih glava.
,,Dobro je vjerovati drugima, ali je još bolje ne vjerovati im’’, govorio je Benito Musolini. Pošto nijednog diktatora ne vidim drugačije, nego kao kukavicu i slabića, tako i ova njegova izjava upravo opravdava moj stav. Mnogi će se vjerovatno složiti sa njegovim riječima, jer deviza takvih kroz život glasi- ne vjerujem ti dok me ne ubijediš u suprotno, a vjerovatno ni tada’’. To ,,vjerovatno’’, naravno, znači-nikad.
Ono što nepovjerljivci dobijaju od svog ,,stava’’ i odnosa prema životu zove se kratko i jasno-ništa. Ništa od onoga što život nosi lijepo sa sobom i u sebi i što nesebično pruža. Nepovjerljivci ne vjeruju prijateljima, partnerima, političarima, neznancima. Pravdaju se da su ih svi mnogo puta izdali i da bi bili naivni i glupi kada bi im ponovo povjerovali. Stvar je, u stvari, u tome što oni baš nikada i nisu ni u koga vjerovali, tako da ih baš niko nije mogao ni izdati. Oni su zapravo vječiti u svojoj zazirućoj sumnji i potpuno zatvoreni za bilo koju otvorenu i široku saradnju. Naravno, i ovog puta, kao kod mnogih kukavičkih osobina, za saradnju prvo sa sobom, a onda sa svojim okruženjem.
Ono što je istina, a što će onoj musolinijevskoj strani biti teško da shvati i prihvati jeste da se bez povjerenja jednostavno ne može. Ono je osnov svih veza, od partnerskih i prijateljskih, preko poslovnih, do onih svakodnevnih o kojima i ne razmišljamo.
Kao što je u stvaranju, odnosno u formiranju i dobrih i loših osobina korijen uglavnom u djetinjstvu, tako je i u ovom slučaju. Naime, ako smo se tada osjećali sigurno iako smo imali osjećaj da ćemo dobiti pomoć ako nam zatreba, izrašćemo u osobe koje vjeruju drugima. U suprotnom nepovjerenje će biti naš neminovni saputnik. Naravno da nisu svi razlozi u djetinjstvu. Živimo u kulturi koja podstiče nepovjerljivost. Ili, bolje reći, živimo u nekulturi kojoj se i te kako vjeruje. Šta god bio uzrok, posledice su iste. Nepovjerljivost nas sprečava da ostvarimo bliske i intimne odnose sa drugima.
Ono ,,opravdanje’’ koje dobijamo od ovih sumnjičavih stvorenja-da ako vjeruju drugima rizikuju da se razočaraju i da budu povrijeđeni, smatram i glupim i suvišnim. Jer, povjerenjem u druge dobijamo mnogo više. Naravno da je potrebno mnogo truda i energije, ali sve što vrijedi bez toga se ne može ni dostići, ni postići.
Jasno je da se ne može svima prilaziti otvorenog srca, sa uvjerenjem da svi imaju dobre namjere, jer nijedna krajnost nije dobra, ali ako vjerujemo malo više, živjećemo i srećnije i kvalitetnije. Svi smo već umorni od zaziranja, od onih mrkih i bojažljivih susreta. Svi smo umorni od sumnjivih lica i njihovih pogleda na svijet.
Bez obzira na životne okolnosti, vjera i nada uvijek moraju biti i naš oslonac i pokretač. Biti okrenut samo sebi, okovan nepovjerenjem, ostavlja nas u jednosmjernoj ulici.
Zato, dragi moji, vjerujte da je povjerenje spona između ljubavi i života. Most koji nije lako srušiti. Ja znam i vjerujem. I ja, i moj bič. Jer, nepovjerljivost je kič.
(Autorka je pjesnikinja)